Pretvaranje poraza u pobjedu

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Doista, čovjek raste iz tuge i boli. Iz razočaranja. Kada te nešto slomi. Onako duboko iznutra. Poslije toga više nisi isti. Imaš istu boju očiju, ali odaje te pogled. I svi tvoji osmjesi smiju se bojom žutog limuna. I glas ti postaje tiši, na neko vrijeme. Uspoređuješ se sa sjenom. Dok zajedno šutite i tonete porazom vlastitih snova na drugoj strani obale.

Ali, ti si jedan on onih rijetkih ljudi koji poraz pretvaraju u pobjedu.  U konačnici, porazi nas uvijek nečemu uče i ma koliko ih u životu imao njime si pokoravao vlastitu svijest o ne ponavljanju  istih pogrešaka. Ili barem  priznavanju istih u pokušaju da ih sagledaš,razumiješ i prihvatiš. Jer jedino na taj način možeš krenuti dalje, u svoj rast.

I dok tako režem kriške limuna zamišljajući kako seciram svoje osmjehe, polako, ali sigurno rastem iznutra. Već sam poprilično narasla. Mogu bez osjećaja krivnje reći da nešto ne želim, da mi se ne da ili da to nije za mene.  Mogu ignorirati kada procjenim da je to najbolja taktika. Mogu slušati, a ne čuti, mogu čuti. a ne reagirati, mogu biti većina sa stvarnim osjećajem jedinke koja ne dozvoljava isuviše približavanje. Sve ono što  je čovjeku nekada bila strano, nezamislivo, postane mu posve prirodno. I pita se kako to da mu je trebalo toliko mnogo vremena da svoj pad prema tlu pretvori u pad uvis. Zar nije ljepše letjeti?

Još uvijek me fasciniraju ptice.  Zato su i izmislili avione da bi ljudi bili kao ptice. Ali, ljudi nikada neće biti kao ptice. „… Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma
morala slušati tutnjavu podzemlja
koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre,
u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi
i bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu
njegovu tugu… „ (Vesna Parun)

Ali, od tuge se raste,zar ne? Od tuge se pišu najljepše pjesme i skladaju najljepši stihovi. I ona ne traje vječno. Bez nje ne bismo prepoznali sreću. Bez nje ne bismo žute limune mogli zamijeniti za sočne naranđe, ni na dlanu iznijeti radost kao kap čiste svjetlosti.

Doista, čovjek raste iz tuge i boli. I naraste. Do nesagledivih granica svojih visina.

O autoru
Anamarija Krčmar

Vezane vijesti

Komentiraj

*