Prva zvijezda na nebu

Jutros mi se učinilo da su se zvijezde preselile na ulicu iskričavo se smješeći na zamrznutom asfaltu. Barem sam ih ja tako vidjela i na trenutak pomisila da sam „mali princ“ na nebu. Tek me zvuk automobila vratio na zemlju. Stao je kolega i poveo me na posao. A tako je bilo lijepo stajati na usnulom kolniku i zamišljati da je makar posipan zvjezdanom prašinom.

Zima je vrijeme mirovanja, hibernacije, priprema za nadolazeće buđenje. Odgovara ti toplina doma, i sam si nekako usporen, i dan je kratak. Takve su ti nekako i misli. Kratke i nedorečene, uspavane. Drveće pruža gole prste svojih grana sjevernom vjetru. A on ih kratko razvlači u polutužnu melodiju davno već znanu sviračima usne harmonike. Kod nas još nije bilo poštenog snijega. Oni mjestimični bijeli vrtlozi sličili su na kratko istresanje pahuljastih tepiha. Trajali su svega nekoliko minuta, a onda je zubato sunce zasjalo preko prozora i ugrijalo staklo. Znala bi se približiti da sunčeve zrake padnu na moje lice i tako barem malo ožive dan.

Svake je godine isto. Godišnja se doba izmjenjuju u istom ili sličnom ritmu: rađanje, dozrijevanje, umiranje. Prolaznost.

Još koju minutu i prva će se zvijezda pojaviti na nebu. Vedro je. Spuštanjem roleta ispratit ću večer i daleku ružičastu crtu u koju se pretvorilo sunce pri zalasku. Još ćemo prilično dugo morati pričekati na zelene prizore dugih, toplih večeri. Na otvorene prozore. I let leptira.

Pa tek smo raskitili borove. I ako se mene pita, ja bih ipak malo bjeline. Tek toliko, za čaroliju.  Započet će škola, a djeca opet nisu uživala u sanjkanju i pravljenju snjegovića, u grudanju. Većina ih nije u mogućnosti ići na skijanje. Ove godine ponovo su bili uskraćeni i za klizanje. A kakva je to zima bez zimskih radosti. Možda opet naiđe u veljači, kao prošle godine. Neka naiđe. Ne predugo. Ali, ipak smo mi kontinentalci. Navikli na zime sa snijegom. Ili, ni to više nije isto. Bit će da ništa više nije isto.

Prošlo je 17 sati. Pala je noć. Prva zvijezda već sjaji i mjesec je mlad. Potiho hoda kroz granje i proviruje kroz tamnu zavjesu tmine. Pogledom mu poželjeh laku noć i spustih rolete. Nad gradom se izlila kanta crne boje. Možda je jutro pretvori u mikserom izmiješan zašećerni bjelanjak. Tko zna. A možda nebo opet zorom prospe samo zvjezdanu prašinu. 

Piše: VESNA JANKOVIĆ

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*