Prvo planinarsko iskustvo!

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Prognoza će biti dobra. Sunčana, tek uz mogućnost pljuskova. Ma, nema razloga da im ne vjerujemo. U novije vrijeme prognoze su im poprilično točne, a ako čovjek i malo pokisne, ništa zato. Pretpostavimo da to podrazumijeva čari neplanskog  u dijelu onog unaprijed isplaniranog. Jer, izlet moraš nekako unaprijed isplanirati, ako ništa drugo, barem dan polaska.

Četvrtak. Destinacija Ivanščica.  Nikada do sada nisam je propješačila pa sam odlučila zadovoljiti apetit za malo planinarenja. Nisam razmišljala o opremi, jer osim gojzerica i ruksaka drugo ništa nemam, a gojzerice su zimske pa se podrazumijevalo da ću obuti sportske patike. Unatoč velikoj želji nisam previše razmišljala ni to hoću li savladati taj uspon do kraja ili ne, tek da provedem slobodan dan u prirodi. A dan je bio kao stvoren za avanturu ovakve vrste.

„Đurđa“ nas je dovela do Prigorca. Manji parking već je bio pun automobila no našlo se pokoje slobodno mjesto. Što sad? Kamo? Nemamo pojma. Nismo proučili puteve, nismo se informirali o ničemu, rekao bi moj prijatelj da smo se uputili ko „čeheki“. Iako teška srca, priznajem  da je u pravu.  Bez opreme i bez točnog plana puta. Kao da nikad nisam bila u izviđačima.

Prilazimo čovjeku  koji je izgledao poput iskusnog planirara kojim putem da krenemo. Uputio nas je. Uostalom, i drugi su kretali istom stazom, pa kud svi tud i mi. Premjerivši nas od glave do pete dobro je prognozirao da će nam do gore trebati oko 2 sata. Tako je i bilo. Naporno, ali uspješno. Razgibaš svaki mišić tijela koje vapi za gibanjem nakon svakodnevnog sjedenja na poslu.Naravno, uživali smo u čistom zraku, ljepoti prirode, flori i fauni ovog prekrasnog kraja.  Usput susretali one koji su se vraćali, (blago si ga njima, prolazilo mi je glavom) pozdravljali se  svi u hodu, mahali motoristima i rijetkim biciklistima koji su se spuštali. Lijep je to običaj. Srdačno pozdravljati neznance osjećajući  vibru zajedničog pripadanja krugu ljubitelja i štovatelja prirode. Na vidikovcu obavezan selfie, kratak odmor, a onda pokret za natrag.

Mislili smo da će povratak biti brži, jer se nećemo toliko zaustavljati fotografirajući. No, uvijek postoji onaj ali, u protivnom ne bi život bio zanimljiv. Dakle…ali, kad smo stigli do oznake Pionirski put, meni vrag nije dao mira i ja kažem da bi mogli tuda, nekako mi ostalo  u sjećanju da je onaj gospodin, uvaženi planinar bio spomenuo taj put  kao ne tako strm. I naravno, mi skrenuli u zelenu šumu snova. Isprva prekrasno, lagano, nimalo strmo, obična uska staza okružena prekrasnim cvijećem, rijetkim biljkama, zelenilom, čistoćom šume, ma za poželjeti. Pomislih, zašto se tim putem nismo penjali. No, sretna je misao kratko trajala, jer već nakon pola sata hoda pitomi se puteljak pretvorio u pravi strmi slalom pun korijenja koje se ispreplitalo pod nogama, posut suhom prašinom. Patike su proklizavale i lovili smo se za tanka stabla mladog drveća koje smo uspijeli usput  dohvatiti .

E, sad. Da smo imali kakve lagane gojzerice umjesto patika vjerojatno bi nam bilo lakše. Koliko bi ovdje štapovi za hodanje pomogli , ne znam, ali ni njih nismo imali. Iskusnim planinarima vjerojatno takav put ne bi predstavljao problem, no nama, „čehekima“ to je bilo vrlo naporno. Pogotovo meni. Pa od iznemoglosti zapjevah „Pioniri maleni, mi smo vojska prava…“, ma kako da ne. Prava da pravija ne možemo biti….a što mi je drugo preostalo. Natrag više nismo mogli, a naprijed je ovako bilo lakše. Sam sebe tješiš uz pjesmu . Taman kada pomisliš da će put biti barem malo ravniji, bolji, nadaš se čudu, a kad ono ispred tebe još veća strmina i nikad kraja, nikad kraja…..Pogledaš na mobitel, prošlo je sat vremena, a ti shvatiš da si se našao na nekom vrhu, oko tebe miriši čista bazga i baciš ptičji pogled prema dolje. Čovječe. Noge ti se tresu, mišići vibriraju od napora, pomalo osjećaš sram zbog jedne pišljive staze koju su, sigurna sam, mnogi prolazili tisuće puta, no panorama karajolika potpuno te razoruža i usmjeri misli u drugom pravcu. Zaboravljaš na umor i jednostavno upijaš svu tu ljepotu oko sebe.  Stojiš negdje, na nekom nepoznatom vrhuncu, u srcu Ivanščice i diviš se. A onda uzimaš mobitel i slikaš. I naravno, krećeš dalje. Jer moraš. Spuštaš se zajedno sa sumrakom da bi se nakon još sat vremena  slične muke, susreli u samom podnožju.

I nevjerojatno, ali istog trenutka zaboravljate sav napor, strminu puta, ne osjećate da vam je majica skroz  mokra, čak vam se čini da  bi sve to mogli ponoviti, jer ono što osjećate i čime ste napunili tijelo i dušu ostaje snažno u vama.  I sasvim ste sigurni da ćete to ponoviti. Možda ne istim putem i vjerojatno bolje opremljeni, ali Ivanščica vas čeka. I pitate se zašto već ranije niste iskušali ono što mnogi rade već godinama. Zašto? Tko zna. Valjda do sada ništa nije aktiviralo taj divlji zov u vama. Ali, sada? Sada vas je nešto promijenilo. Pokrenulo. Učinilo vas drugačijim. Kako znate? Jednostavno znate.  To vam govori onih prijeđenih 11,1 km na ekranu mobitela i  neopisiv osjećaj sreće iznutra. Onaj, koji se novcem sasvim sigurno ne može platiti.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*