Sanjati budna

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Ne promijeniš se nakon prvi puta. Ne. Promijeniti te tek ono peto, šesto, deseto…. razočaranje, kad shvatiš da te koriste samo kao opciju kada nemaju bolje rješenje. Ne trebaš im. Koriste te. Ponekad ti lažu. Znaš to. Ali šutiš. Nije dobro prešućivati. Znaš. Ali svejedno šutiš. Trudeći se ne pokvariti odnos. Odnos? Koji odnos? Osim površnog i trenutnog dodira energija, nije to neka konstanta. Iako si ti mislio da je. Kada osjetiš tu promjenu, kažem, ne prvi puta, ne drugi, nego X puta, e to te promjeni. I koliko god ne volim tu riječ-nikad, moram reći da nakon takvog iskustva doista nikada više nisi ista. Koliko je toga lažnoga na ovome svijetu? A tebi prilijepe etiketu čudakinje.

Samo se treba naviknuti na ljude. Na prolaznost, bez očekivanja. I naučiti što znači radost pod vlastitom ljušturom. Ne trebam ti? Ne trebaš mi.

Rujan mrmori u kišovitom jutru. A ja slažem mozaik. Zapravo, samo ga dorađujem, onim sitnim detaljima koji su još nedostajali. Polako izranjam iz sna. Budim se. Ponekad poželim ne probuditi se, misleći kako sam nekome važna. Zamišljam da traje ono što ti je netko ponudio na početku. Ali, tako rade sanjari. Oni sanjaju budni, pa kad napokon dotaknu tlo i otvore oči u sivome danu, shvate da se moraju probuditi, jer granica između vizionara i budale je pogibeljno tanka. A ne moraš uvijek ispasti ovo drugo, zar ne? Osim, ako si to sam ne dopustiš.

Nedjeljna tišina. Moram priznati da godi. Pa čak i osluškivanje kišnih kapi koje šume po lišću breze, godi. Popunjava tu neku prazninu, šarajući slijepim procjepima i točkama odgovarajući na moja pitanja. Maleni slapovi detalja. Upravo onih koji su još nedostajali.

Neće još dugo. Ta tišina. Jer, grad se budi. I ulice, i ljudi. Meni je ipak najdraža samoća. Mogu brojiti kapljice što se spuštaju niz prozorsko staklo, mogu  zamišljati svoje male svijetove bez da ikome budem čudna. Mogu plesati na kiši, u mislima. A mogu izaći i stvarno plesati na kiši. Pa što?   Za jednu čudakinju to bi bilo sasvim primjereno.

Tok mojih misli u igri sa kišom prekida zvon crvenih zvona u daljini. Izašla sam na balkon. Po natopljenoj livadi raspršile se ptice. Po ulicama lokve. Dišem dah nadolazeće jeseni i odlažem dovršen mozaik. I sama sebi govorim: nemoj se izgubiti u nečem što je privremeno….

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*