Sve je u mom oku

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Zarazila sam se fotografiranjem. Kada? Nemam pojma. Samo mi se čini da to polako prelazi u opsesiju. Sve što  vidim, sve kraj čega prođem, svaki cvjetić, granu, sunce, nebo, oblak, ma sve što mi zapne za zjenicu oka moram fotografirati. Evo, npr. idem s posla, pada kiša, u jednoj ruci držim kišobran, u drugoj punu vrećicu namirnica, ali ja moram stati i pofotkati granu bora, crveno lišće javora, malu lokvu, veliku lokvu, kišnu kap na tratinčici, bubamaru, iz ovog kuta, iz onog kuta, malo bliže, malo dalje, nije dosta jedna fotka, mora ih biti više da odabarem koja je najbolja.

U početku sam slikala samo oblake. Obožavam ih. Pa izlaske i zalaske sunce. Pejzaže u prirodi. Slike mora. Pa su se interesi proširili. U  posljednje vrijeme volim slikati cvijeće. Čak sam se učlanila u jednu grupu na facebooku, gdje se objavljuju impresivne fotografije cvijeća. O, kakvih tu sve predivnih fotografija ima. Moji su uradci vrlo skromni, ali me vesele . A i učim od drugih. Zapažati detalje na koje ranije nisam obraćala pažnju.

Ma nemam ja pojma o fotografiji. Fotkam običnim mobitelom. Androidom. Sony. Ne znam koliko ima pixela niti me to interesira. To ja iz čiste ljubavi.  Dakako, raduje me kad je slika lijepa, kad ispadne onako kako sam je ja vidjela i doživjela, ali ne zamaram se profesionalnošću fotografije. Ponekad znam obraditi sliku, igram se. Zabavljam. Naravno, sa onim opcijama koje su mi ponuđene na mobitelu.

Ali volim vrebati u prostoru. Istraživati. Znam  i po desetke minuta čekati da preleti ptica. Približiti se golubu, vrani, ili malenom vrapcu. Pokušati  jednim klikom uhvatiti leptira na nekoj vlati trave ili latici cvijeta. Ponekad mi se čini da se neka slika sama ponudi oku, a ponekad pak je dovoljno tek usmjeriti pogled u pravo vrijeme, a možda i slučajno, okrenuti se, promijeniti pravac gledanja i prizor je tu. Na meni je samo da ga ulovim.  Oni zaljubljeni u fotografiranje znat će o čemu pišem. Poznat im je taj osjećaj. Ta poezija hvatanja pravog trenutka koja te preplavi osjećajem zadovoljstva.

Jednom sam vozila bicikl da kraja nadvožnjaka, želeći uloviti zalazak sunca. Nisam bila dovoljno brza. Kad sam se dovela do mjesta s kog se pružao prelijep, širok prostor za fotografiranje, sunce je zašlo. Bila sam razočarana,ali svejedno bih to ponovo učinila.

Neki kažu da ljubav ide kroz želudac, a ja sam nekako sigurna da najprije prolazi kroz objektiv oka. Barem što se fotografije tiče.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Kruno Reply

    Draga Vesna, poznat mi je “taj osjećaj” jer fotografija je dio moje osobnosti, tamo negdje od 12. godine života. Kao da mi se uvukla pod kožu i od tada sve promatram okom objektiva. Hvala na otvorenom srcu pretočenom u ovu kolumnu.

    • Vesna Reply

      Hvala na komentarima Kruno. Bilo mi je zadovoljstvo čitati ih i znati da sam nekome zanimljiva u pisanju.

Komentiraj

*