Uvelike nam nedostaje empatija!

Piše: VESNA JANKOVIĆ

” Netko sa svojim bolom ide                                              Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.” /D. Cesarić/

Nema osobe koja u životu nije doživjela bol. Bilo da je ono nastupilo razočaranjem, gubitkom, tragedijom  ili naprosto povrjeđivanjem od strane neke osobe.  Treba li glumiti pozitivu i kada nisi dobro? To mi se pitanje sve češće nameće u posljednje vrijeme, jer su društvene mreže zatrpane upravo takvim citatima da sve možeš ako ti to želiš, samo nabaci osmijeh i sve će biti u redu, i pozitivne će ti misli valjda u istom trenutku okrenuti život naglavačke i sve će biti lijepo i krasno. Ne ide to tako. Kad čovjek nije dobro, nije dobro. I neka. Nije grijeh ne biti dobro. Ono što me u  toj priči zaintrigralo je to što takva osoba obično predstavlja smetnju, pa ljudi često glume da su dobro, iako nisu. Samo da bi bili prihvaćeni. I da prema van pošalju poruku kako ti ništa ne može ovaj dan pokvarit, i kako, možebitno s tobom nešto nije u redu ako se ne možeš smijati kada ti se plače. Možda baš zbog tog nerazumijevanja drugih  pribjegavaš biti sam. Jer definitivno ti ne pomažu japajakala koja se ni na trenutak ne mogu posvetiti tebi i tvom problemu, nego ti odmah daju na znanje kako je njima uvijek teže nego tebi, i svojim usputnim frazama pokazuju da im zapravo i nije stalo do vas. U takvim  situacijama uvijek više vrijedi jedan zagrljaj u tišini nego sve isprazne, isfrazirane riječi.  I ne. Nisam nezahvalna. Samo realna.

O, kako nam danas nedostaje empatije.  I onog pravog suosjećanja. I ne možete mi reći da vam u svakom trenutku, svaki dan u životu cvjetaju ruže. Možda vam je danas prekrasan dan. Raskošan lipanj u punom cvatu. Sve vam ide od ruke. Ali, sve se to može srušiti u djeliću sekunde i što onda? Više niste dobri? Naporni ste, jer trebate malo suosjećanja, razgovora, razumijevanja. I onda vam kažu, ma bude u redu, ti si jaka, sutra je novi dan. Ma daj, stvarno? Nisam znala. Oj, površnosti gdje si dosad bila? Prolazila pokraj mene a da te nisam ni primijetila. Naravno da nisam. Jer  sam tješila druge, pokušala ih razumijeti, bila tu za njih. Uvijek i u svakom trenutku. Kažem, bila. Jer više nisam.

Nekad sam uvijek u drugima tražila ono dobro. Poštivala razlike među mišljenjima i tolerirala i kad su me izigrali. Možda sam trebala postaviti drugačije granice, ali tada sam još vjerovala u ljude. Danas više ne vjerujem. Ima onih koji mi tu tezu ljuljaju u pozitivnom smjeru, ali premalo ih je.  Skučeni su umovi današnjice i kad razmišljam o međuljudskim odnosima gotovo uvijek dolazim do istog zaključka.  Previše glume i dvostrukih kriterija.  I još uvijek vidim da se većina ljudi uglavnom ne mijenja, da se promjene uglavnom dešavaju trenutno, iz interesa, a nada samo  ispraća sprovode ugaslih vjerovanja. Ne isplati se ulagati u prijateljske odnose, jer pravih prijateljstava već odavno nema. Sve ono što sam nekoć uložila danas je neizbrisiva mrlja koja na to podsjeća. Na sve neiskrenosti, laskave riječi i tobožnja prijateljska druženja. A sada, slučajno ne prepoznavanje na ulici. Ne brinite. Svi vi za koje sam odjednom postala nevidljiva. Ni ja se više za vama ne okrećem.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*