Piše: VESNA JANKOVIĆ
NIŠTA VIŠE NIJE ISTO
Kad vam glavom prođe misao o vašim godinama zapitate se, zar već toliko? Pedeset devet. Čovječe. Još kad pomislite da ćete uskoro prijeći šezdeset, imate osjećaj da ništa više neće biti isto. Polako,ali sigurno približavate se trećoj životnoj dobi. Strašno. Kad ste bili mladi za vas su stričeki i tete vaših sadašnjih godina bili stari . Tako ste ih doživljavali, a sad , kad ste sjeli na njihovo mjesto, teško sebi to priznajete. Da ste stari. Pa ponavljate onu pročitanu mantru kako su godine samo brojka i važno je kako se osjećate. A vi zapravo i ne znate kako se osjećate. Jedan dan ste dobro i nema toga što ne biste mogli učiniti. No već slijedeći potonete s osjećajem straha i nemoći. S osjećajem da ste profulali svoj život, da ste mogli drugačije, da biste još toliko toga htjeli. a pitanje je hoćete li moći i stići.
Pa si date malo oduška slažući u sebi mozaik svega što bi učinili drugačije kada biste mogli vratiti vrijeme. Baš onako u stilu: da su mi one godine i ova pamet. Znate da je to nemoguće, no ipak se malo hranite zalogajima koji su se mogli dogoditi, ali nisu. Koji su mogli biti drugačiji, ali nisu. Malo mašte nije naodmet. Slično kao kad pričate sa prijateljima što biste sve napravili sa novcem da ga dobijete na lotu.
A onda osjetite bol u desnom ramenu kad se preoblačite. Pa morate sjesti kad se obuvate, jer više ne možete skvrčiti koljeno. Mjerite tlak i šećer i pripremate tabletice raznih boja koje morate popiti u određeno vrijeme. Umasiravate voltaren u neki od zglobova . Listate bilješke kad morate na koji pregled, jer ni pamćenje vas više ne služi tako dobro. Provjeravate da li imate sve uputnice i liječničke nalaze koji će vam uskoro trebati.
U pola osam navečer već bauljate u pidžami i ne daj bog da vas netko nazove, jer vi ste spremni za spavanje. Doduše, u jutro je u pola šest ustajanje, još uvijek radite, pa si više ne možete priuštiti kasne noćne egzibicije. To bi vas fizički slomilo. Osim za punog mjeseca ili kad vam prekomjerno rade hormoni pa imate nesanicu. Ali to je van vaše moći i samo vi znate kako se patnički odrađuje dan nakon slabo prospavane noći.
Ali, ne date se. Ne date i gotovo. Odlučili ste ovu (vjerojatno)trećinu života provesti najaktivnije što možete. Što je propušteno, propušteno je. I tu povratka nema. Od straha se ne živi i tu nema kruha. Ono što ne možete promijeniti morate naučiti prihvatiti. Nema druge. Nije uvijek lako. Ma kakvi. Nekad je strašno. Ima tih dana kada misliš da nećeš preživjeti. Ali sve dok si tu od onoga što imaš moraš pokušati napraviti najbolje što možeš , jer znaš da to nitko drugi neće učiniti umjesto tebe.
Važno je pronaći se. Neću sad napisati i biti pozitivan, jer od silne pozitivnosti o kojoj stalno pričaju, diže mi se kosa na glavi. Kada si dobro, onda si i pozitivan. Kada nisi dobro, ne možeš glumiti pozitivu. To nema smisla. Ni potrebe. Tko te razumije dobro, tko ne, opet dobro. Život ide dalje.
Eh, da. Život galopira, a mi sakupljamo godine. Dok god ih možemo nositi na bilo koji način i dok god njihovi izazovi nisu preteški , ni u šezdesetima ne moramo osjećati preveliku težinu starosti. Naravno, svatko od nas ima svoju životnu priču i ništa od ovoga ne mora se sa njome poklopiti.
A možda je poanta sa godinama baš u priči J. Bucaya: „Kako biti sretan?“ U njoj, naime, postoji mjesto u kojem je tradicija da…. „Kad mlad čovjek napuni 15 godina, njegovi mu roditelji kupe bilježnicu poput ove ovdje koju imam obješenu oko svog vrata. I naša tradicija nalaže da od tog trenutka, svaki put kad u nečemu jako uživate, otvorite knjižnicu i zapišete: na lijevu stranu u čemu ste uživali, a na desnu, koliko je to uživanje trajalo. I tako mi zapišemo u bilježnicu svaki put kad uživamo u svakom trenutku.Kad netko umre, naša je tradicija da bilježnicu otvorimo i zbrojimo svo to zapisano vrijeme. I tada ga zapišemo na nadgrobni spomenik. Jer to je, za nas, jedino vrijeme kad smo zaista živjeli.“
Pitam se, koliko bi ljudi onda zaista imali godina?