Vikend izlet u Sloveniju

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Razbijanje monotonije

Izleti u prirodu naprosto ti se zavuku pod kožu. Lakše se proživi tjedan. U tjeskobnom okruženju monitora i pomalo dosadne papirologije,kao i  uhodanog monotonog ritma svakodnevice, drži te misao na slijedeći vikend. Pozivnica uvijek stoji. Ti si taj koji biraš. Iskoristiti je ili ne. 

Veljača. Još jedna nedjelja bez snijega . Nezamislivo. Dogovor je pao u par sekundi i bez prevelikog razmišljanja krenuli smo put Mariborskog pohorja. Čak i bez „Đurđe“. Odlučili smo se za staru cestu, jer u zadnji čas nije nam se dalo kupovati vinjetu, a i kad se negdje tako krene, iz čiste razbibrige, vrijedi razgledavali okolicu . Uvijek ima prekrasnih pejzaža koji se iz usputnih slika pretvaraju u ovjekovječene fotografije u kojima možeš uživati uvijek i uvijek iznova. Kao da ponavljaš putovanje. I tako zapravo stalno putuješ.

Nakon otrilike dva sata lagane vožnje stigli smo na Areh, a potom na Maribosko pohorje. Naš cilj nije bio skijanje, mada žalim što se nikad nisam iskušala u toj sportskoj disciplini, no životne okolnosti bile su takve da jednostavno nikad nisam stala na skije. A sad mi se tu motaju neki osteoartritisi  pa sam mišljenja da je planinarenje relativno jednostavnije za gibanje i rekraciju u mojim godinama. Birali smo ne suviše zahtjevne staze, pješačenje od hotela Bellevua pa do Mariborske i Ruške koče i natrag. Očima je godila bjelina snijega. Nevjerojatno koliko prirodu učini bajkovitom. Iako ga na pojedinim dijelovima planinarskih staza nije bilo, ili ga je bilo tek u tragovima, bilo je divno svoj hod uskladiti sa gorostasnom crnogoricom koju ovaj planinski masiv ima u izobilju. Ali smo zato sa oduševljenjem promatrali skijaše, velike i male. Gotovo da sam požalila što nismo ponijeli saonice da se spustimo niz brijeg. Godinama stoje u podrumu, još od vremena kad su moja djeca bila mala. No, radost nam nije silazila sa lica. Bilo je tu doslovno dječaka i djevojčica vrtićke dobi. Nevjerojatno spretnih i discipliniranih. Od malih se nogu uči ljubavi prema prirodi i sportu i tko zna, možda se u nekom od njih krije budući skijački reprezentativac . I tako, nakon nekoliko sati provedenih u hodanju i uživanju na snijegu predahnuli smo uz topli kapučino. Naš dan bližio se kraju. No, vraćajući se istom starom cestom, odlučili smo da još malo potraje. Stali smo da razgledamo Ptuj. Imali smo sreće posjetiti doista prelijep dvorac , doduše samo izvana, jer smo  za duži razgled stigli prekasno. Ali i izvana se ima što za vidjeti. Panorama na grad koja se pruža sa zidina očaravajuća je. Kao i sam grad. Baš smo bili oduševljeni.

U ovom kratkom posjetu mene je posebno odušivila kavarna Muzikafe čiji ulaz ukrašavaju razbojni krugovi na kojima su ispisani stihovi potpisanih autora. Između ostaloga, Ptuj slovi i kao grad vina i poezije, pa me tim više potiče moje zanimanje. 

Noću ima posebnu draž. Osvjetljen most na Dravi podsjeća na zadarski, a vjerovali ili ne, i Ptuj ima svoje „orgulje“. Doduše, nisu morske, već lelujaju iznad vaših glava na jednom od trgova. Na vjetru sviraju svoju pjesmu kojom kao da vas ponovo pozivaju na druženje.Svakako ćemo se odazvati.  Bila bi prava šteta ne posjetiti sva ona privlačna mjesta koja još čekaju na nas.

Ponedjeljak je. Opet jedan u nizu. Kao i stotine prijašnjih. Izgužvan,  zahtjevan, spor i pomalo namrgođen. Pregledavam fotke. Lice mi se mijenja. Kao i moj ponedjeljak. Ušuškan u uspomene prethodnog dana poprima osmijeh Mona Lize. Do kraja dana bit će širok kao planina.

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*