Volim nepokošene livade

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Probudio me jutros zvuk kosilice. Ne bi to bilo ništa strašno da mi odmah nije palo na pamet kako su pod njenim kotačim izdahnuli svi oni maslačci i sve tratinčice koje su tako lijepo ukrašavale livade i male zelene površine grada. Nema više djetelina, nijedna glavica cvijeta nije preživjela oštricu kosilačkog noža. Tek su blago pali i nepomično leže na pravocrtnom zelenilu, na potpuno ravnoj plohi koja leži u istoj ravnini sa asfaltom. Nestali su. Svi cvjetovi jednog livadnog proljeća. Tužna sam. Nedostaju mi ti sitni ukrasi, te haljinice proljetnih boja koje podsjećaju na djetinjstvo. Tješim se. Narast će opet.

Volim nepokošene livade. Trčati kroz vlati trave što se njišu na povjetarcu, među cvijećem koje ostavlja tragove po odjeći. Ležati i sanjati budna gledajući nebo zavaljena u šareni livadni tepih dok me pokoja buba draška po ispruženim dlanovima. Volim leptire. Pratiti ih pogledom sve dok se ne izgube iz mog vidokruga, pa se opet odnekuda vrate. Iznenada. Kao što su i odlepršali. Sjećam se vremena kada smo jeli kiselice. I one su sada kao rukom odnesene nestale sa zelenog proljetnog pladnja. Ostao je samo miris pokošene trave. I livada koja izgleda kao ošišana glava nekog prvašića, uredno počešljana. Jedva čekam da opet naraste cvijeće. I da moja livada dobije razbarušenu frizuru. Sa šarenim pramenovima. Da mogu čeznuti za vremenom kada su dani tekli i tekli, a prolaznost je bila beznačajna. Zato, kada livade opet procvjetaju, i duša će moga grada izaći u šetnju po ulicama, a onda krenuti ususret suncu i obojenim rubovima novorođenog jutra koje će nositi nove boje, zvukove i mirise upravo onakve kakvima obiluju nepokošene livade. Baš zato ih i volim. Baš zato volim proljeće. Bilo bi šteta zaboraviti tu čaroliju jednostavnog buđenja, rasta i cvjetanja, pjesme zrikavaca koja te iznenadi pri otvaranju prozora ili slike prekrasno niknule trave prošarane malim plavim, žutim, bijelim cvjetićima koji se njišu uz šapat vjetra. Volim oslikavati svoje misli u slatku napetost iz koje će me novo poljsko cvijeće sutra dozvati na ponovno druženje. A onda će opet sve bit isto. I mirisi, i nada, i sjećanja.

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*