Vremeplov uspomena

Piše: VESNA JANKOVIĆ

Sjećam se, bilo je to davnih godina kada sam polazila niže razrede osnovne škole. Na more se putovalo autobusima  i trajalo je poprilično dugo. U Istru se putovalo preko Slovenije i Postojne, 8 do 10 sati. Uvijek mi je bilo slabo.  Cijelim sam putem punila  papirnatu vrećicu koja mi je stalno bila u rukama.  Nisam podnosila miris autobusa. Jednom sam , da si odvratim pažnju, brojila crvene automobile.  Nije pomoglo.

Gotovo svaka je firma (poduzeće u ono vrijeme)  imala svoje odmaralište. I škole su imale svoja odmarališta. Smjene su obično trajale po 10 dana. Moji su roditelji tada bili živi i za mene su ti dani djetinjstva, dani koje nikada neću zaboraviti.  Toliko ih još ima u meni i što sam starija to su uspomene  kao neugasle tinjajuće krijesnice sjajnije u mojim očima . I da me danas pitate gdje mi je bilo najljepše ljetovati, rekla bih vam u Novigradu, u Istri. Iako smo spavali  u tamošnjoj školi čiji su razredi za vrijeme ljeta bili pretvoreni u spavaonice, na improviziranim krevetima, bez ormara, ne bih je mijenjala za nikakav hotel, ni apartman, za nikakve vile sa zvijezdicama, bazenima ni ičim sličnim. Za mene je to onda i sada bilo ljetovanje sa 10 zvijezdica. Taj osjećaj prožimanja sreće i sigurnosti koju mi je pružala obitelj : tata, mama, brat, ništa mi ne može zamijeniti. Stoga neprestance okrećem pješčani sat da osjećaj duže traje.

Škola je imala  lijepo,cvjetno dvorište. Plaža  odmah iza sportskog igrališta. Sve nadohvat ruke, blizu. Domaća kuhinja, druženje, smijeh,  ljetno kino, večeri uz pjesmu. Preko puta škole bila je crkva, jedna trgovina mješovitom robom i slastičarnica. Uske uličice ispreplitale su se jedna sa drugom. Prvi puta sam jela pizzu. Na plažu smo nosili ležaljke, luftmadrace, lopte za napuhavanje, suncobrane, cijelu malu opremu.  U modi su bile kape za kupanje. Navečer smo tražili školjke po uvalama i  šetnicama uz more po kojima se valovi pretvaraju u pjenu. Razgovarali smo. Pričali priče. Slušali jedni druge.Bila sam sretno dijete.

Naravno , postoje i neke fotografije iz toga vremena. Tata je imao stari kodak. Žao mi je što ga nisam sačuvala. Jednom sam ga prilikom zamijenila za neku olimpiu. Ni nje sada nemam više. Malo sam postala sentimentalna. Na trenutak  je zasuzio zrak oko mene, pepeljasto i blago. Možda sam zato odlučila da ovo ljeto provedemo u istarskom gradiću za kojeg me vežu tako drage i nikad zaboravljene uspomene. Da  ponovno prošećem tragovima  jednog vremena  i pronađem poznati hod  u zaustavljenim koracima.

Sigurna sam da svatko od  vas ima takve uspomene. One od kojih se ne može rastati i kojima se uvijek vraća u svojim tihim i beskrajnim  lutanjima.

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*