Zeleni hlad i pakleni gradovi

Piše: BLAŽENKA KRIŽAN

Hladan i okićen zelenim lišćem ritmički se ljuljuška preko naših tijela, ponegdje ostavljajući svijetli trag lista, svojevrstan negativ na našim reš pečenim leđima.

Sjene stabala onako ortodoksno uspravno, visoko i čvrsto kao tihi vojnici ipak lagano padaju ili zeleno klize pod različitim kutovima u ležeći položaj kao i mi, uz nas, do nas, preko nas i pokraj nas.

Više nam zračne linije od okolnih turista nisu važne jer ih je puno manje od lani. Nitko nam ne gura noge na ručnik, pod ručnik, nitko mi ne oduzima moje knjige i križaljke, muzika ne tuli, nitko nas ne preskače, Bože nas sačuvaj od tih kaskaderskih pokušaja. Prevruće je za pogreške, da vam netko sleti na glavu, smrska je, pretvori je u šljivo ljubičastu zgnječenu masku, pogrebnu ili za karneval, svejedno je, da vam probuši toraks, preseli bubreg, zapegla masnu jetru  na malo deblju američku palačinku ili dosta je, da vam stjera želudac u grlo.

Peace and order, mir i red su nam zagarnatirani cvrkutom ptičica, cvrčaka, ali žedni galebovi rastvorenih kljunova od dehidracije ne mogu niti graknuti. Valjda mogu namirisati vodu s jezera te se nauživati u slatkoj gozbi pijući nektar života i a sigurna sam da je ostalo dosta lokvi poslije bijesnog nevremena. Toplo se nadam,  da neću cijeli dan trpjeti zbog njihove žeđi i biti opterećena s ne graktanjem.

Bolno je, što smo gotovo sve prirodne darove nestrpljivo, egoistično otvorili, razbahaćeno ih koristili, prodavali, preprodavali, trošili i potrošili, sumanuto zgazili, uništili, otrovali smo sve oko sebe kako otrovima tako i lažima te smo uz zadnje i krvave vriskove zaveli gotovo cijeli ljudski rod na krivi put razmišljanja i života. Moralne vrijednosti su se izokrenule naopačke, zaplele su se, popucale, pokidale pa je gotovo svatko na svoj način doprinio sveopćem rasulu.

Ovdašnji azil još nisam obišla, ali budem. Mačke lutalice mi izgledaju site, žilave i bucmaste, ali peseki s vlasnicima šeću po paklenom asfaltu onako nemirno, plesno i bolno. Vlasnici ponosno nose gotovo pokazujući tek po jedan do dva decilitra vode za živinče, a koje nemilosrdno vuku, navlače i razvlače. Koje li ludorije pa to je samo malo vrele vode, koja psićima ne može utažiti žeđ, samo spali grlo. Ludorija je preuzela kormilo, uposlila egoizam na full time ili su pametni blesani došli do nekih saznanja ali s krivim postavkama, zbog loše, moždane navigacije.

Njih ćemo svakako što prije bose izbaciti na vreli asfalt pa hajdemo šetati.

Ljudska rasa je na redu, ispovijed grijeha će potrajati i biti će kasno; mea culpa, mea culpa, moji i tvoji, naši i vaši grijesi već sežu do mračnih i ledenih svemirskih špilja, a punishment follows.

Zanima me, onako iskreno, koliko gazdi treba da shvati da mu pas ne hoda po asfaltu nego po roštilju?“ Ili kako pobiti izjavu, da životinje nemaju emocije ljubavi, straha, da nemaju dušu…

Izgleda da neću imati odmora dok se takve scene oko mene, tebe, oko nas, oko svih njih ne riješe, a neke stvari ne pojasne. Počela sam tjeskobno misliti o zloći, opačini i  katastrofama.

Što su to do li udarci Majke Prirode, a koji su već odavno detektirani, analizirani i nabrajani. Metode očuvanja okoliša, našeg jedinog staništa, prebrojene su, naglašavane, smjernice djelovanja su usmjerene u svim smjerovima ali kao da smo gluhi, a definitivno smo oholi i bahati. Razmetni smo sinovi, koji se neće imati kome vratiti niti će ih toplo roditeljsko krilo dočekati. Novac i prežderavanje, sljepoća i uskogrudnost, laži i podmetanja sve to će nas svojom vlastitom šakom ubiti, kad tad.

Trebali bismo početi od Biblijske desetine i hraniti gladne i žedne te liječiti bolesne, kako ljude tako i životinje a ne eksperimentirati na njima. Toliko gladne i žedne djece dnevno  umire, toliko majki rastrganih i mrtvih srdaca, da me sram jesti a kamoli baciti hranu. Odavno smo iznevjerili sebe a isto tako i životinjski rod.

Da li smo ikada razmišljali o odlasku u novu dimenziju?“

Da li će to biti vodeni odlazak, kopneni, zračni ili kombinacija svih strahota, ratova i terorističkih napada?! Da li se ičeg bojimo, sramimo?! Da li možemo više progutati od onog što stane u naš želudac?

Da li će nam vodeni tsunami ili tajfun zgnječiti i rastrgati tijela, porušiti nam domove tako, da će ih biti nemoguće ljudskom spodobom i domovima nazvati ili će to biti bezglavi bijeg od lave, koja će nas u tili čas pretvoriti u paru, (a što će biti  velika sreća za neke od nas!) ili ćemo  raskomadani u avionskoj turbulenciji još dugo i bezglavo letjeti dok se konačno nekamo ne zaletimo i ta zdrobljena i izmiješana tijela krivo posložimo ili ćemo iz epicentra potresa plaziti van priklještenih nogu, a koje to već odavno nisu. Čak bi nam i oči htjele pobjeći  iz duplja ali ne ide to tako, grijesi su hijerarhijski popisani, gradacija boli je žešća i govori o počinjenoj zloći pa muke postaju i ostaju vječne, Tantalove.

Jedino ako nas Viša Sila zbog naše dobrote što brže preseli u duhovnu sferu, onda bismo izbjegli lepezu svih mogućih stradanja, a koja smo sami izmislili. Strahote od požara i gušenja dimom, umiranja od nervnih otrova, izobličeni kojekakvim krvavim eksperimentima kloniranja, vivisekcije, sve navedeno činilo bi daljnji opstanak na planeti jezovitim i suludim odabirom.

Ne bismo bili daleko od grozomornog filma naslovljenog, Mad Max. Taj film se odavno uselio  u moju nutrinu bez dozvole i moga znanja, a to sam tek prije neki dan, prije pisanja teksta otkrila i bojim se da nas čeka ista ili  slična sudbina.

Nekako vjerujem da bi se opasna  kloniranja, vivisekcije i zlostavljanje svake vrste trebali primijeniti na akterima,  zlostavljačima. To bi bilo jedino pravično i dobrodošlo, da se ljudski rod pročisti od zala jer kao pametni, sve smo skoro upropastili, a tek u ludilu koje dolazi biti će svačega. Neprepoznatljivi, gladni, žedni, bolesni i deformirani tumorima lunjali bismo po hrpama smeća, atrofiranih i raspadnutih tijela…

Čak nam je mašta „ušlagirana“ i ograničena spram spoznaje što smo sve kadar jedni drugima učiniti.

Tjeskobna stvarnost širi sjetu, a koju prekida niz glasova s tek nedavno izronjene krčke, kamene gromade iz našeg divnog, čistog Jadrana.

Druga stvarnost dopire do mene i sjeta se morala maknuti milom ili silom i krenuti drugim putem, makar šepajući  i zavesti drugu osobu, novu žrtvu.

Ta stvarnost jest, sedmero postarijih gospođa, baka od kojih čujem; ispekla sam, skuhala, pospremila, ne glačam, očistila sam, zalijala sam, preselila, izvezla, nakačkala, one doista čuvaju svoja ognjišta bez ognja i to u srpanjskim i kolovoškim danima, znači jednom godišnje. Djeca su im prisilno ili dobrovoljno rastepena po svijetu po platformama, brodovima, fakultetima, tvornicama, tunelima, institutima i firmama.

Sinovi i kćeri su im raseljeni od Zagreba do Kamčatke, Malezije, Senegala, do Katara, do iranske pustinje sa 77,7 stupnjeva Celzija, do Norveške, Irske, Floride i Toronta. Odljev mozgova se i nadalje odljeva. Kanal je uski ali se mozgovi ne daju. Idem ja, ideš ti pa idemo svi.

Iranska pustinja me intrigira sa svojom paklenom vrućinom, s polumrtvim i mrtvim pješčanim gradovima s izduženim nastambama na vrhu, a koje su hvatači vjetrova. Kao kod Indijanaca specijalne mrežice bile bi hvatači snova. Hvatači vjetrova, preusmjeravaju  vjetar ventiliraju i dovode zrak do unutrašnjih prostorija u kojima se živi, u protivnom bi svi izgorjeli. Hvatači vjetrova su život ili smrt, a hvatači snova igrarija mašte.

Pitam se, da li su strašniji dani ili vrele noći?!

A vreli vjetrovi?!

Domaćini se privikli a rijetki turisti nažalost ostave svoja poludjela i spržena tijela, koja se jedino metenjem mogu gurnuti u pješčanu jamu. Ispraćaj pokojnika traje tako dugo dok ga ptice ne pojedu. A svakodnevni život; voljeti, biti zaljubljen, rađati, odvojiti se od muža, oboljeti to je veliki misterij vrelog i sipkog pijeska. Nešto kao hokus pokus, sad te vidim pa te ne vidim.

Od baka se čuje drugi dio priče, da su cijene „skočile“ čak za 40 % gore, visoko, kao nekada Branka Vlašić, a da sam i ja sa svojim tekstovima skočila još više, tom izjavom me okitila moja šogorica Irma, profesorica Hrvatskog jezika. Nitko sretniji od mene, njezina motivacija je bila žestoki katapult koji me bacio u Novi svijet.

Čuje se mala halabuka oko baka, da je turista manje, a ne pije se ni ona jedna pivica Bogom dana u čast B vitaminu, a kamoli bilo što drugo jer je sve preskupo. Ne znam, možda i hmelj stiže s Marsa, tko zna. Ribe su definitivno s Marsa.

Stare gospođe bake su obično na kavicama i to im je dosta do zalaska sunca i pada totalnoga mraka na oči. Ognjišta bez ognja spavaju.

One su odane i veoma dobre dadilje, kućepaziteljice, lokalni šerifi, kuharice, ima doktorica i zubarki i sve se rješava kad prigusti. Vidim već i sebe na stijeni sa svojim poznanicama, sa svojom pričom i to dvo i trojezičnom. Bit će interesantno kad se sjatimo kao galebovi, grakćući i kad se nađemo u svim tim ulogama, „svebrižnica“.

Promatram zeleni hlad, gusti i debeo, rupičast, ugodan, titrav, naša svetinja i odmor od vrištećeg sunca i vrućine, teške sparine, htjela bih da je za sve ljude isti, dobrodošao i dobro ostao.  Dok još ima stabala i pameti u mudroumnih žitelja, do onda smo  još  donekle sigurni i možemo nježnodišuć spavati  a i sanjariti.

Zapravo, ne odjezditi predaleko, jer bageri su posvuda, sijeku se šume, izlovljena i polu mrtva riba ugiba bezglasno i bolno, farme s natiskanim sitnozubim stvorenjima, maltretiranih od dolaska na svijet pa do klanja, od strane nas, opakih sitnozubih dvonožaca s raznoraznim protezama, krvave  su od poda pa do plafona.

Gnjusobe koje ih zlostavljaju, kolju, eksperimentiraju na njima, dok urlici boli, straha, adrenalina, želje za životom, krvavih suza, podivljalih hormona odjekuju beskrajnim svemirom.

Smilujmo se, smilujmo se dok ne postane prekasno. Ljubav, empatija, poštovanje, zahvala i milosrđe su nužni, oni bi nas spasili.

Ako konačno, svi mi ne pomognemo, ako se ne oglasimo danas, sutra ili prekosutra i nas će natrpati u kaveze, na ogromne farme, te će eksperimentirati na nama, klonirati nas, kombinirati i razmnažati nas dok se ne istrijebimo, možda čak i kanibalizmom.

Riječi empatija, milosrđe i ostale gore navedene riječi, biti će besmislene, više neće postojati, a značenje bude nejasno, nepoznanica, samo kod nekolicine prognanih biti će očuvane, kao zapis Štafete života. Postati ćemo najopasnija dvonožna zvijerad na planetu, koji to više nije, do li ogromna klaonica na vlastitom smeću i ispljuvcima.

Svaki graktaj, urlik, lavež ili  rika, kukurikanje, cijukanje, mjaukanje, kmečanje, zujanje ili mukanje neka nam bude poziv u pomoć, neka nas gane i poklekne, uspravi i otpravi k potrebitima.

Uslijed zloupotrebe svega što nam priroda podari, bojim se, da će se i zrak kupovati, komprimiran u kocke, omotan s fluorocentnom trakom, boje koja će označavati količinu i kvalitetu kisika. Nažalost, nećemo udisati niti isti, čisti zrak, jednako kvalitetan. Opaka diskriminacija nas prati do samog kraja.

Nafiksani drogama i otrovima, pretvoreni u polu slijepe rugobe i to tronožne, dvoglave, dlakave i hrome, mahniti i polu ludi vječno ćemo se klati i živjeti u bezbrojnim i prekratkim fatamorganama (nekadašnjeg obilja) te ćemo bezglavo i sumanuto juriti labirintima užasa, jeze i boli, a izlaza neće biti. Ono što smo posijali biti će naša krvava žetva, kanibalizam.

Tihopišuć i brzobrišuć, opisujem nadošle slike Apokalipse. Našle su me nespremnu u hladu, na travi u boji tamno zelenog korova, ugodnog, toplog i oporog mirisa, kako opušteno odmaram.

Iznenada se pola neba zatamni „crnoubilačkom“ bojom, stegnutom u crni čvor krvavih rubova, čije se mrko sive i debele peteljke kao bezdani tuneli zabadaju u tlo te usisavanjem melju sve pred sobom.

Kao velika gnjevna, razroka rugoba, hobotnica s nabubrenim pipcima ruje po zemlji tražaći nas, nas malu, opaku, sitnozubu stoku,  koja je krenula protiv svih Zakona prirode.

Još uvijek nedorasli, nestajemo, lebdeći svemirom, kao ledeni osakaćeni kipovi.

Zato, poštujmo i očuvajmo zelene hladovine kako bi se smanjio broj paklenih i mrtvih gradova.

 

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*