Dobra priča nedjeljom

Intervju s REBECCOM POSAVEC glazbenicom iz Pribislavca

Rebecca Posavec mlada je glazbenica iz Pribislavca koje se sjećamo kao natjecateljice u Supertalentu 2011. godine kada je dogurala do finala te pobjednice u natjecanju Najklinci Hrvatske 2009. na otoku Ugljanu. Ove godine puni 18 rođendan, a iza nje su mnogobrojni nastupima između kojih je i nastup u Lisinskom. Najveća podrška su joj majka Patricia, otac Dejan i brat Paris. Pohađa Glazbenu školu u Varaždinu te u slobodno vrijeme uhvati se druženja s prijateljima. Za naš portal je otkrila svoja stajališta o glazbi, ambicijama i kako se nosi s kritikama.

Kada se dogodio sudbonosni dodir između tebe i glazbe?

Koliko se daleko sjećam, glazba je oduvijek bila tu. Kad sam počela govoriti, počela sam i pjevati. Mislim da bi bilo važno istaknuti moje prve tete u vrtiću koje su me prve čule i poslale na natjecanje “Djeca pjevaju” uz koje se veže jedna smiješna anegdota hahah. Naime, nisam prošla prvu audiciju zato što me baš bila zahvatila gripa, usprkos tome, htjela sam no zvučala sam baš bolesno i pjevala pod temperaturom. To me nije obeshrabrilo pa sam iduće godine prošla bez problema.

Koju pjesmu rado pjevaš, a da je ostavila trag na tebi?

Ne mogu izdvojiti samo jednu pjesmu, no mislim da se nekako najviše naježim na ABBINU “Thank You for the Music” s kojom su započeli moji pravi nastupi. Nakon toliko godina, još ju znam od riječi do riječi, samo što je danas možda više osjećam I Queenovu “Bohemian Rhapsody” koju cijenim više od i jedne druge pjesme zbog njene neobične strukture, gdje su tri stila spojena u jednu pjesmu, u jednu bolnu priču, a s tom pjesmom, mogu reći, da je započela i moja ljubav prema impostiranom (opernom) pjevanju.

Kao devetogodišnjakinja bila si Najklinceza Hrvatske, kao jedanaestogodišnjakinja sudjelovala na Supertalentu, sjećaš li se tadašnje ekipe i što ti je ostalo u sjećanju?

Da, začudo, sjećam se svega kao da je bilo jučer, a ne pred toliko godina. Koliko je bilo naporno, pogotovo za nas djecu, toliko je imalo svoju ljepotu, nova poznanstva, iskustva poput nastupanja uživo, generalnih proba cijelog programa, intervjua prije i poslije izvedbe, a meni najljepše bilo je druženje s novim ljudima I naravno, mojih 5 minuta pod reflektorima.

Koji stil glazbe najviše preferiraš?

Volim sve stilove glazbe, od starog do novog, od opere do rocka, jedino se ne mogu prikloniti novim “cajkama”. Ne vidim u njima glazbu ni smisao. Građene su na bazi od tri stiha (koja su po meni besmislena i uvredljiva), tri tona melodije, autotunea i nešto dosadnog, jedno te istog ritma, koji kao da je u svakoj takvoj pjesmi samo kopiran i stavljen na drugi tekst.

Smatraš li da današnja mladež premalo cijeni i poštuje kvalitetnu glazbu?

Žao mi je što većini današnje hrvatske mladeži glazba uopće nije bitna. Ne gleda se na glazbu kao na djelo u kojem se uživa, traži se samo jednostavna glupost na koju se može napiti i idućeg se dana ničega ne sjećati, ni glazbe ni “provoda”. Svaki put kad upoznam nekoga tko zna zašto određenu vrstu glazbe voli i sluša, a da nije razlog napiti se, mogu reći da mi se ta osoba odmah svidi.

Jesi li se tijekom odrastanja susrela s ljubomorom druge djece?

Mislim da smo svi danas svjesni da je ljubomora normalna ljudska emocija. Naravno da sam se susrela s njom, što kod vršnjaka, što kod starijih. Susrećem se s ljubomorom danas zato što je ljubomora jako česta u glazbenim vodama, bila ona zlonamjerna ili ne, uvijek je tu, ne samo s tuđih strana, već i s moje. Smatram da u ljubomori nema ništa loše ako ona ne povređuje osobu na koju se odnosi. Ljubomora je vraški poticaj da sebe učinimo boljima od osoba (ili njihovih osobina/sposobnosti) na koje smo ljubomorni. No, susrela sam se s onom bolnom vrstom ljubomore mnogo puta, ali kroz vrijeme, zaboravi se na to i ojača.

Kako prihvaćaš kritiku te kako raspoznaješ razliku između dobronamjerne od one „jalne“?

Svaku kritiku koju dobim od ljudi koje cijenim i za koje znam da se razumiju u stvari kojima se bavim, prihvaćam. Ona negativna (to mi je recept kako da idući put napravim nešto puno bolje), a ako je pozitivna, naravno da sam presretna. Pokušavam tako biti još bolja i istaknuti se još više, ne zaboravljajući skromnost. Zlonamjerne kritike od ljudi koji se ne razumiju u moju profesiju ne smatram bitnima no pustimo zle jezike neka pričaju i neka se osjećaju barem malo bolji i nadmoćniji. Sve jednog dana dođe na naplatu😜

Otkrij nam jesi li zaljubljena i koje osobine treba posjedovati dečko koji ti se sviđa?

Hahaha, da, sretno sam zaljubljena! Eto dogodilo se da je u život ušetao baš onakav kakvog sam htjela. Ne patim na izgled no moram priznati da je to veliki plus kod cijele osobe. Bitno mi je da s njim mogu biti svoja, osjećati se sigurno, imati malo romantike i neki zajednički jezik. Bitne su mi i svađe, draže mi je ako nešto pokušamo popraviti i riješiti čak i uz svađu, nego da cijela stvar lebdi u zraku i zahlađuje odnose. Nemam točne kriterije kakav dečko mora biti ili kliknete ili ne. Ili ima nečega posebnog i spremnosti da se uspije, ili je bolje uopće ništa ne započinjati. Bitno je zapamtiti, ne proizvode nas i ne programiraju u tvornici te nitko nije savršen, ali zato možemo izvući najbolje. prihvaćati tuđe mane, a zbog njih smo posebni.

Koji je tvoj savjet mladima?

Samo budite svoji, koliko god teško bilo. Svatko je od nas jedinstven i na svijetu je s nekim razlogom i zadatkom. Nekad dođu teška vremena kad se čini da nema izlaza no to brzo prođe. Život nije savršen, ali nakon svakog pada ustanete, jel? I volite se ljudi. Volite sebe i sve oko sebe, jer vam to dobro djelo i sposobnost nitko ne može oduzeti😊❤ Samoaktualizacija je zapravo najbitnija stvar da bismo profunkcionirali u svijetu😊.

Razgovor vodila: IVANA RADIKOVIĆ

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*