Profesorica Emilija Kovač dijete rijeke Drave

S Emilijom Kovač, profesoricom GŠČ i književnicom, razgovarala sam o problemima današnjice. Od davne 1981. godine, kad je počela raditi u prosvjeti, kroz njene su ruke prošle mnogobrojne generacije učenika. Razgovarale smo o djetinjstvu, svijetu mladih i životnim zanimacijama.

Koja anegdota vas veže uz djetinjstvo?

Ja sam dijete sela. Djetinjstvo sam provela u Donjem Mihaljevcu uz šum i mirise Drave. Rijeke čudesno djeluju na živote. Ljudi koji su rođeni uz rijeku su “ljudi vode”. Mogu reći da mi je mnogo toga što je vezano uz Dravu obilježilo djetinjstvo: kupanje, razgovori, pjevanje uvečer. Imala sam kreativnu dječju ekipu, voljeli smo izmišljati različite igre i rekvizite kako bismo ispunili vrijeme. Uz Dravu bili smo sasvim slobodni i svoji: roditelji se nisu išli kupati, bar na mjesta koja smo mi birali.

Kad uspoređujete današnju mladež s onom iz vašeg vremena, što se bitno promijenilo?

Život je danas prepun teorije, pravila, normi, zakona, preporuka… svima. Trebalo bi više vremena provoditi vani, igrati se, ići na piknik i razmjenjivati svoje doživljaje. Mladi svoje doživljaje izražavaju putem društvenih mreža, što nije dostatno: ljudima treba direktni kontakt, osjećaj prisutnosti i energije drugog. Virtualno je zavodljivo i ugodno, no realno je – realno. Starije generacije znaju da djetinjstvo nije pravo djetinjstvo bez razbijenog koljena i suza zbog nesporazuma s prijateljima. Teško je govoriti načelno i uopćeno, jer uvijek ima i onih drugačijih koje samo možda nismo čuli, no nekako proizlazi da današnji mladi premalo vide život kao kompleksnu pojavnost, nerijetko bježe u tuđe živote i nekako mi se čini da im je jako zanimljiv život zvijezda. Mi nismo zvijezde, važniji smo od njih, trebamo živjeti svoj život ispunjen sobom, a ne život neke osobe iz medija, s estrade.

Što ste kao dijete željeli postati? Je li svijet “celebrity” osoba bio privlačan kao danas?

Sve smo mi kao djevojčice htjele biti pjevačice ili glumice. Kao što svako dijete prolazi kroz fazu vodenih kozica i ostalih dječjih bolesti, tako prolazi i kroz ovaj period. U jednom djelu života, s kojih šest godina, htjela sam biti moja teta zato što je ona nosila štikle, a to mi je bilo, danas bismo rekli, baš cool. Samo je par žena koje sam znala nosilo štikle, a među njima – moje teta. Kasnije mi se život mojeg oca činio tajanstveno zanimljiv pa sam htjela biti on… Iskreno, ne mogu nabrojiti što sve nisam u životu htjela biti. Sad kad sam profesorica (radije kažem – učiteljica), pokušavam uvjeriti mlade da isprobaju sva područja života koja ih zanimaju, neka probaju biti plesači, stolari, slikari, krojači, ribari, glumci, kuhari itd.

Danas je veliki problem vršnjačko nasilje. Što mislite o tome?

O da, to je veliki problem. Bitka protiv njega nužna je, ali i jedna od unaprijed izgubljenih. Ljudi vole nasilje, to im je, valjda, u genima. Jasno mi je da kao prosvjetar ne bih smjela tako govoriti, no to je tako. Mislim da možemo pojačati zaštitu žrtve. U tome se može uspjeti do neke mjere. Trebalo bi mlade trenirati više u uvažavanju vrlina – poštenja, pravednosti, savladavanje teških emocija… Iz jedne obične neprevladane zavisti može proizaći mnogo nelijepoga. Zlostavljanje, posebno psihičko, nerijetko je teško zamijetiti i dokazati jer zadobiva nevjerojatne oblike. Mene su se osobito dojmila dva slučaja, oba očigledno kombinirana: vidjela sam fizički obračun, a pozadinom, koje je očigledno bilo, bavile su se stručne službe. Jedanput su se u razredu potukle dvije djevojke, a drugi put radilo se gotovo o obredu: u mraku, u krugu učenika tukla su se dvojica mladića. Gotovo da je nalikovalo na predstavu: postojali su glumci i gledatelji koji su pratili izvedbu u svetoj tišini… Strašno. Ne znam dokle bi to išlo da nisam uskočila i predala pedagoškoj službi da riješi problem.

Uz rad u školi pišete pjesme. Zašto, otkad, o čemu?

Knjiga zbog koje si me potražila izašla je 2017., u biblioteci Insula, koju oblikuje i financira grad Čakovec. Zove se Slike: na dah. Nisu baš pjesme nego, kaže se, hibridno: malo priče, malo pjesme… ja to ipak zovem romanom. To je moja šesta… uz tri koje čuče negdje i čekaju da se usudim i uhvatim zgodu za objavljivanje. Zašto? Jednostavno da se osjeti, otkrije, isproba još jedna dimenzija života. Život je čudesan, kao rudnik: uvijek možeš kopati dublje i ne znaš što će biti rezultat. Rasteš kroz to istraživanje. Može se ostvariti na različite načine, ali moraš zaista raditi na sebi, s potpunom sobom i jako iskreno. Inače ne rasteš, a takvog nešto ne bi me baš zanimalo. S vremenom postane način života i ne ide drugačije, prazno je.

Budući da ste prof. hrvatskog jezika, zanima me smatrate li da se današnja djeca ne znaju izražavati?

Premalo se izražavaju u bilo kojem smislu, najčešće se izražavaju sličicama, jednostavnim formama, jednosložnim, dvosložnim riječima. SMS i face su učinili svoje – rečenica je postala suvišna. Ne znamo izaći iz toga, pitanje je i želimo li. Dogodilo se nekoliko puta da me, kad prigovorim, pitaju “Tko je to me kriv?”. Smatram da smo svi mi u toj priči pijuni i nećemo se izboriti u suočenju s velikim igračima kojima je baš tako dobro, no treba činiti što se može, dokle se može… i dokle vjerujemo da ima smisla.

Što biste poručili mladim ljudima?

Budite znatiželjni, čitajte mnogo, i to sve žanrove, kako biste naučili raspoznati kvalitetno od nekvalitetnog, a isto tako vrijedi i za glazbu. Bez mnogo prakse ne možete se oblikovati kao karakter. Razgovarajte puno sa svojim roditeljima, profesorima, ne samo s vršnjacima. Budite kritični, argumentirano i sa stavom, a to ćete postići stjecanjem iskustva, a posebno preporučam druženjem s mudrim ljudima. Vjerujte da ih ima.

Razgovarala: IVANA RADIKOVIĆ

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*