U iščekivanju križeca

Mužu sam naštrikala kapu, premala je, kao i sve koje sam do sada naštrikala, pak je dajemo Hani a ja sad malo pišem, brišem, razmišljam, premišljam, umišljam – gdje sam, tko sam, što sam, zašto sam…i tako jedva čekamo velečasnog da nas posveti, da nam odmah na ta teška pitanja i odgovori a koja su nam zalijepljena na vrhu jezika…na rubu duboke provalije, niti unutra niti van.

Smračilo se, noć je ljubičasta i mrazem okićena. Ledenice i inje blješte, stabla su omotana bijelom čipkom kao mladenka.

Velečasnog čekamo od jutra, a svjećica toplo titra, zabljesnula je jednom naglo i nekako se mirno u meni nastanila i čeka. Čekamo i čekamo, vani nismo niti bili, zemljicu nismo niti dodirnuli, niti svježeg zraka udahnuli, premještamo se s kauča na fotelju, s fotelje na stolac, sa stolca na mali stolčić, pa na divan, s divana u kuhinju, iz kuhinje opet natrag na kauč u ležeći položaj pred televizor, iz ležećeg položaja skačemo u stav mirno je budu velečasni došli, budu pozvonili,  budu nas posvetili…
Muzika po tiho svira,…škrabicu smo osmislili i napunili, stol smo ukrasili, Bibliju postavili, svetu vodu dodali, grančicu asparagusa položili, mjedenog križeca na Bibliju  naslonili, krunicu smo preko štalice i zlatnog češera prepeljali i sve preko jedne ovčice namotali, sve smo narihtali, naglancali, zasvetlali, zavjese naštelali, vrata smo odklenuli, ćilim i tepihe zategnuli, campleke i slike na zidu poravnali, već smo i drugu svjećicu zapalili ali nitko ne dolazi.

Naša cica-maca, njuši đunđe , zaletava se u božićnu jelku, sa šapom dodiruje štalicu, njuši Svetu obitelj, srušila je Svetoga Josipa, odgurnula Isuseka koji je odletel na talu s kolačima, cica maca nema mira i ona nešto traži, istražuje ili možda uređuje.

Bogorodicu je s repom pogladila, jedva je ostala na nogama, Tri Kralja je samo s boka pogledala, o repaticu se očešala, ovčice/birkice male je s gubicom srušila i s capicom rashitala, jednostavno ne nalazi mira.

Dižem Svetoga Josipa, narihtavam Bogorodicu i cijelu svetu obitelj, s  Isuseka ližem kremu od kolača, brišem ga, stavljam u zipkicu, sakupljam  ovčice, svaka nekud drugdje gleda; lijevo, desno, naprijed, nazad 7 sedam ih je u tom malom stadu.  Prilazim prozoru, odmičem zavjesu, čipka od mraza skriva utabane puteljke, zapuhe, oštre i zaleđene tragove stopala kraj novih još toplih.

Odmičem se jer iz kuhinje dolaze fini mirisi koji se poigravaju s mojim nozdrvama, pozivlju me, pa opet s mužem jedem, guštam, isprobavam dok i dalje čekamo našeg velečasnog.

Osluškujemo korake s terase, pa ponovno sve luftamo, nazdravljamo jedan s drugim, nazdravljamo sa svima vani, razmišljamo, jadamo se, brojimo, nabrajamo, precrtavamo te zbrajamo radne i ne radne dane, duge i kratke dane, hladne i tople dane i evo ponoći.

Velečasnog nismo dočekali, škrabicu smo ispraznili, hranu smo pojeli, vino popili, okićenu jelku žalosno  pogledali, Svetu obitelj smo stavili spavati, ovčice polovili i između Tri Kralja ih položili a zlatne češere s krunicom i s križecom  smo iza štalice odložili te smo jedva kutiju zatvorili.

U tihoj i snježnoj noći  s titravim odbljeskom naše božićne jelke nisam mogla zaspati. Bilo mi je žalosno i čudno, jer smo ostali neposvećeni i bez kipeca za na vrata zalijepiti, tim više što sam po prvi puta posvetu čekala s mužem ali je  nažalost nisam dočekala.

Ne krivim nikoga, migracija stanara je uzela danak,  jedni dođu drugi odu i ne prijave se ili,ili…

Ostali smo neposvećeni, zaboravljeni, jadikovala sam, na što se moj ozbiljan muž blago nasmijao u rasponu usana od dva centimetra i pol i tako nasmijan zaspao.

O autoru
Blaženka Križan

Vezane vijesti

Komentiraj

*