Lakše ćete se primati izazova i rješavati poteškoće s manje napora i više uspjeha!
Jednog dana, mudrac učeniku dadne praznu vreću i košaricu punu krumpira. “Razmisli o svim ljudima koji su u skorije vrijeme rekli ili učinili nešto protiv tebe, posebno onima kojima ne možeš oprostiti. Svako takvo ime ureži ujedan krumpir i stavi sve takve krumpire u vreću.”
Učenik se sjeti mnogih imena i uskoro mu je vreća bila puna krumpira.
“Tjedan dana ćeš nositi vreću sa sobom kamo god pošao”, reče mudrac. “Nakon toga ćemo opet razgovarati.”
Učeniku se zadaća učinila lakom. Nositi okolo vreću krumpira nije baš jako teško. No, nakon nekog vremena, vreća mu posta pravi teret. Smetala mu je i sve mu je teže bilo podići je na rame, premda je bila jednako teška kao i prije.
Nakon nekoliko dana iz vreće je počelo smrdjeti. Izrezbareni krumpiri počeli su trunuti i vonjati. Ne samo što ih je bilo nezgodno svugdje vući sa sobom nego je to postalo i prilično neugodno.
Tjedan dana je napokon prošlo. Mudrac pozva učenika i upita ga: “Jesi li razmišljao u vezi s ovim?”
“Jesam, učitelju”, odgovori učenik. “Kad nismo u stanju oprostiti, nosimo te svoje negativne osjećaje svuda sa sobom, kao što sam ja nosio krumpire. Negativnost je težak teret, a s vremenom postaje sve teži i neugodniji.”
“Da, upravo se to događa kad nam se netko zamjeri tako da to ne možemo zaboraviti. I, što misliš, kako možemo olakšati taj teret?”
“Moramo težiti tome da oprostimo.”
“Oprostiti čovjeku koji te povrijedio značilo bi ukloniti jedan krumpir iz vreće. Koliko je osoba kojima si ti spreman oprostiti?”
“Dosta sam razmišljao o tome, učitelju”, reče učenik. “Premda to od mene zahtijeva priličan napor, odlučio sam oprostiti svima.”
“Odlično, znači da možemo izvaditi sve krumpire. Je li se ovog tjedna još netko ogriješio o tebe?”
Učenik je malo razmišljao, a onda priznao da jest bilo takvih, premda ga je uhvatio strah da će se njegova prazna vreća opet napuniti krumpirima.
“Učitelju”, upita učenik. “Ako nastavim ovako, neće li u mojoj vreći svakog tjedna biti krumpira?”
“Da, dokle god ljudi govore protiv tebe ili rade protiv tebe, dotle će u vreći biti krumpira.”
“Ali, učitelju, mi ne možemo kontrolirati postupke drugih ljudi. Kako nam tao u tom slučaju može pomoći?”
“Do taa još nismo ni stigli. Sve o čemu smo dosad razgovarali posve je uobičajen odnos prema oproštaju. Razni filozofi i razne vjere uče nas istome — treba težiti tome da oprostimo jer to je velika vrlina. Ali to nije tao jer tao ne poznaje težnju.” “A što bi bio tao, učitelju?”
“Na to pitanje možeš i sam odgovoriti. Ako su krumpiri naši negativni osjećaji, što je vreća?”
“Vreća je… da nema vreće, ne bih imao u čemu držati krumpire. To je, dakle, nešto u nama što nas tjera da se zadržavamo na osjećaju povrijeđenosti… Znam što je to kod mene: previše držim do toga koliko vrijedim.”
“I što će se dogoditi ako prestaneš do toga držati?”
“Tada mi se bilo što što bi ljudi mogli reći ili učiniti protiv mene neće činiti tako velikim.”
“Ako je tako, ne moraš više urezivati imena u krumpire. To znači da nema više tereta i nema više smrada. Put opraštanja je svjesna odluka, ne samo da ćeš maknuti pokoji krumpir nego ćeš odbaciti cijelu vreću.”
Izvor: emotiotrip.com