Lijepa priča nedjeljom. Svim svojim srcem za Međimurje!

Intervju LEONARDO BAKSA ČEČI

Jedan od najplodonosnijih autora u Hrvatskoj ovih dana dao nam je intervju u kojem iskazuje ljubav prema svemu što ga vezuje uz glazbu, Belicu, Čakovec, Međimurje. Emocije ovog “Međimurca” zorno ilustriraju kako se voli kraj s kojim se nikada nije rastao.

KROZ DUGI NIZ GODINA POZNANSTVA, IAKO ŽIVITE U ZAGREBU, MNOGI KAŽU DA STE PRAVI MEĐIMUREC, ROĐEN U ČAKOVCU?

Mnogi moji prijatelji i suradnici, čak i oni s kojima se skoro svakodnevno viđam, su uvjereni da sam ja rođen u Čakovcu. Više puta je tako i navedeno u medijima, ali to nije točno. Priznajem da sam i ja tome doprinio jer to nikada nisam demantirao. To mi je imponiralo, što je – je. Ipak, ja sam rođen u Zagrebu. No, to nimalo ne umanjuje moju ljubav prema gradu Zrinskih. Moj otac, Josip, je rodom iz Belice, a moja mama, Dragica, je pohađala srednju školu u Čakovcu. Oni su se upoznali na njezinoj maturalnoj večeri, u Pribislavcu, i od tada pa do danas, hvala Bogu, traje njihova ljubav. S te strane su moji roditelji čudo neviđeno! Da li sam, slučajno ili ne, i začet u Čakovcu, to mi, logično, nisu rekli, (Kako to pitati mamu i tatu?) ali znam da mi je Čakovec bio najdraži grad na svijetu i prije mog rođenja … valjda.

Moja glavna čakovečka relacija je od Ulice Slavka Kolara pa do Perivoja Zrinskih i prolazeći tuda se najugodnije osjećam. Uvijek prolazim tim dijelom pješice. Čakovec je mjesto na kojem ja najuspješnije punim svoje „baterije“, iako sam daleko manje u Čakovcu no što bih to želio biti. Tu mi žive dvije tete, Ana i Sidonija, i moje dvije sestrične, Maja i Jasna, s obiteljima. Oni mi strašno, strašno puno znače u životu.

Ja sam oduvijek isticao svoju vezu s Čakovcem i Međimurjem gdje god sam bio i što god da sam radio. Ako se to smije reći, ja sam i prvo iskustvo sa ženom (Dobro, ne sa ženom, s curom.) imao u Čakovcu. Preciznije, u Donjoj Dubravi. Neopisivo je zgodno bilo imati starije sestrične u ono vrijeme u Čakovcu. S druge strane, i svoju glazbenu naslušanost moram zahvaliti i njima. Dok su moji vršnjaci slušali razne jeftine zabavnjake, ja sam, preko svojih sestrični, slušao, recimo, Doorse, Stonese, Dylana ili Simona i Garfunkela… Teglile su mene, klinca, Maja i Jasna sa sobom, a meni super! Skoro kao „švedski stol“ za tinejđera. Koliko se sjećam, ta se ekipa tada u Čakovcu zvala „Levisima“. I onda se ja vratim iz malog Čakovca u „veliki“ Zagreb i … najveća sam faca u društvu! Svi lažu, a ja govorim istinu … jedini. Upravo zbog toga toliko ljudi misli da sam, onda, vjerojatno i rođen tu. Nažalost, nisam. Volio bih da jesam, ali tako je ispalo. Pa ja čak i nadimak, Čeči, nosim po legendarnom nogometašu Dinama, Srećku Bogdanu, a koji je, logično, Međimurec iz Murskog Središća.

Često odem i na Belicu, ne samo po krumpir. U beličkoj crkvi Uzvišenja blažene Djevice Marije, sam i kršten. Tamo mi još živi sestrična, Marija, i njezine dvije kćeri, Karmen i Karolina, sa svojim obiteljima, a i na beličkom groblju je, kako to mora biti u životu, sve više mojih najdražih ljudi. Danas se bratići i sestrične ni ne poznaju, a kamoli da se druže, viđaju. Ja unuke svojih sestrični zovem nećakinjama. Da li je to normalno? U mojoj familiji je, i to me čini strašno ponosnim.

Zagreb je grad u koji su me doveli neposredno pred polazak u osnovnu školu, ali nikada se nisam prvenstveno osjećao Zagrepčancem, a danas je to sve teže i teže. On mi se više gotovo pa i ne čini gradom u kojem sam proveo najveći dio odrastanja. S godinama čovjek sve više traži vlastiti identitet, a Zagreb je već godinama postao grad bez identiteta. Zato mirno mogu reći da je jedini moj grad – Čakovec!

VAŠA PRISUTNOST U GLAZBENOM ŽIVOTU HRVATSKE JE NEOSPORNA VEĆ GODINAMA. KAKO GLEDATE NA ČINJENICU DA MEĐIMURJE U TIM OKVIRIMA SKORO DVA DESETLJEĆA UPORNO GRADI SVOJ GLAZBENI FESTIVAL?

Kao jednog od plodonosnijih autora u Hrvatskoj, normalno da mi je MEF zapeo za oko, i uho, od samog početka. Jako mi je drago što se taj festival ukorijenio u Čakovcu. Usponi i padovi su uobičajena pojava na svi festivalima, pa tako i tu. Svjestan sam da je organizatorima diljem Hrvatske sve teže realizirati zamišljeno i željeno, ali treba gurati dalje. Međimurje i Čakovec moraju imati jedan takav festival. Naglašavam da moraju, a ne ono da i zaslužuju. Patetično! Zasluge se kod nas znaju vrlo lako i brzo zaboraviti i zato ovaj festival mora, mora ići dalje. To ne smije imati veze s time da li festival vode Robert, Mirko, Vlado ili Eustahije. Festival mora biti međimurski tj, čakovečki. Drago mi je i to što vidim da mogućnost vlastitog prezentiranja u svijetu glazbe ovdje imaju i domaći autori i pjevači. Danas u okvirima Hrvatske sve više dolazi do izražaja samozatvaranje u vlastite, male sredine, pa tako i festivalske. Ja nisam bukvalno za to, ali ako Međimurje neće forsirati svoje … neće ni nitko drugi.

VAŠI STIHOVI I KOMPOZICIJE UNATRAG NEKOLIKO GODINA MOGLE SU SE ČUTI NA MEĐIMURSKOM FESTIVALU. SJETA ILI JOŠ JEDAN DOPRINOS ISKAZIVANJU LJUBAVI PREMA OVOM KRAJU?

Mislim da ću ove godine šesti puta sudjelovati na MEF-u kao autor. Bilo je godina kada sam imao više izvođača na istom festivalu pa su mi se malo pobrkale godine. Svejedno, trebao sam biti češće, ali ne stigne se sve. Znale su me odvući druge obaveze, drugi dogovori, Nekada nisam imao ni pjesmu kojom bih bio zadovoljan, a ni izvođača. Ali, evo, nadoknađujem propušteno.

OVE GODINE NA 17. MEF-U UMJETNIČKI DIREKTOR ODABRAO JE ČAK 4 SKLADBE NA KOJIMA POTPISUJETE SVOJ TEKST?

Ove godine, slučajno, sudjelujem na MEF-a sa četiri teksta, a ni jednom kompozicijom. Kompromisi su dio života … Radi se o tri mlade, ženske pjevačke nade. Toga sam se svjesno prihvatio, uvjeren u njihov talent i spremnost za rad na duže staze. (Najteže se smjena generacija odvija u umjetnosti, a u glazbi još i teže.) Dvije od njih, Natalija Zrinski i Dora Vuraić, su ujedno i debitantice. Publici će se predstaviti i mlada Solinjanka, Edita Kolombo. Zašto Edita iz Solina? Baš zato jer smo mi takvi. Zašto ne? Jel’ naša? Je! Na kraju je tu i Juraj Galina, da imam i jednog muškarca u ekipi. On već ima puno pjevačkog i festivalskog iskustva, a mnogi ga znaju i kao radijskog urednika i voditelja.

VAŠ RAD VALORIZIRAN JE MNOGIM NAGRADAMA NA FESTIVALIMA. MOŽETE LI ODVOJITI NEKE OD NJIH ZA KOJE SMATRATE DA SU NAJVRJEDNIJE? 

Teško mi je reći što su i koji su moji dosadašnji najveći uspjesi u glazbi. Ne znam kako se to mjeri. Ne znam točno za koliko sam nagrada nominiran i koliko sa ih dobio.. Imam ih … nekih dvadesetak!? U glazbi, a i umjetnosti općenito, nisu same nagrade pokazatelj uspjeha. Znao sam dobivati nagrade kada to nisam očekivao, a i ne dobiti ih kada sam bio uvjeren da sam laureat. Velika je nagrada kada se nađeš među ljudima koji pjevaju tvoju pjesmu, a da ni ne znaju da ona ima veze s tobom. Strašno je lijep osjećaj kada ljudi nešto tvoje prihvate kao svoje vlastito. Opet, onaj tko kaže da mu je svejedno dobio nagradu ili ne za svoj javni rad – laže. Iskreno, kada sve zbrojim, možda mogu izdvojiti dvije nagrade koje sam dobio, a koje mi emotivno najviše znače. Jedna od njih je nagrada koju sam prvi dobio u Hrvatskoj, a nosi ime Drage Britvića, najvećeg pjesnika u povijesti hrvatske glazbe. Druga je nagrada ona koju sam prvi puta dobio upravo na MEF-u, kako god to može zvučati poltronski ili uvlakački. Da se ne lažemo, dobio sam na MEF-u još nekoliko puta nagrade, ali prva je … uvijek Prva … i to doma! A kažu da je „najteže biti prorok u vlastitom selu“ ! Važnija mi je time baš zato što znam da je bila čak važnija nekim ljudima oko mene no meni. Dobiti nagradu na festivalu u Splitu ili Čakovcu? Lijepo ju je dobiti u Splitu, ali meni je ona druga draža! Možda je, ipak, moj najveći uspjeh u hrvatskoj glazbi što sam jedini živući autor u Hrvatskoj koji je nastupio na svim hrvatskim festivalima i koji stvara na svim hrvatskim narječjima. I još jesam!

S KIME STE SVE DOSAD SURAĐIVALI, ZNAMO ZA TETU LIZU, BOJANA JAMBROŠIĆA….?

Nabrojiti tko je sve pjevao moje pjesme i s kime sam sve surađivao … mi nije baš lako. Puno je tu bilo divnh i talentiranih ljudi, od Zlatnih dukata, Gazda, ExPanonie, Tamburaša za dušu, Ćire Gašparca, Kiće Slabinca, Mirka Švende Žige, Dražena Zečića. Nine Kraljić, klape Žlahtina, Amire Medunjanin, tete Lize, Nine Badrić, Bojana Jambrošića, Danijele Pintarić, Novih fosila, Sanje Doležal, Vladimira Kočiša Zeca, Miroslava Škore, Andree Baković, Marine Tomašević, Bepa Matešića, Maxa Hozića, Stjepana Jeršeka, Zvone Bohema & Mare i Kate benda, Ivanke Boljkovac, Dade Topića, Gordane Ivanjek, Đuke Čaića, Nikoline Hižar, Zvonka Gažića, samog sebe … preko dječjih zborova i solista, američkih Hrvata, slovenskih i bosanskohercegovačkih grupa i pjevača … pa sve do, gore spomenutih, Dore, Natalije, Edite i Jure. Sasvim sigurno sam, bez uvrede, zaboravio neke, ali i ovo bi trebalo biti dovoljno.

KAO ISKUSAN DUGOGODIŠNJI POZNAVATELJ DOMAĆE GLAZBENE SCENE,KREATOR STIHOVA, GLAZBE, ALI I PJEVANJA, ŠTO BISTE PORUČILI ZA KRAJ NAŠEG RAZGOVORA?

Kao što sam rekao na početku, festival u Čakovcu, mom najdražem gradu, mi uistinu puno znači. Nije to samo zbog mene osobno već i zbog ljudi koji mi puno znače. Nadam se i vjerujem da će i ovogodišnji MEF polučiti uspjeh, a i da se vidimo naredne i još puno narednih godina. Kada bi se Vi, dragi moji Međimurci, postavljali prema ostatku Hrvatske onako kako ostatak Hrvatske gleda na Vas … MEF bi bio najveći festival u Hrvatskoj. Ja to dobro znam, jer kada me netko oslovi s „Međimurac“, a to mi se svakodnevno događa, u tome čujem iskreno poštovanje, koje ja ubirem i zahvaljujući Vama.

Razgovarao: R.Dobošić

 

 

 

 

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*