Sportska priča Maria Šarića!

INTERVJU S MARIOM ŠARIĆEM

Mario Šarić je uspješni čakovečke trener koji dugi niz godina odgaja nogometne talente u NŠ Međimurje-Čakovec. Svoje prve nogometne korake učinio je u Nogometnom klubu Sloga, a kasnije ga je put odveo u nogometne klubove Strahoninec, Omladinac Novo Selo Rok, Čakovec s kojim je dogurao do statusa prvoligaša, a svoju karijeru završio je u 32 godini u NK Međimurju, tadašnjem članu 1. HNL

Kako vam je u početku bilo trenirati mlade igrače?

Kad sam počeo kao trener mlađih uzrasnih kategorija u NK Međimurju, ostao sam pomalo zatečen situacijom na koju sam naišao. Naime, prvo sam počeo trenirati s generacijom Limača u koju spadaju dječaci do 10 godina starosti. Kako u to vrijeme škola nogometa nije ni približno bila organizirana kao što je to danas, u toj kategoriji trenirao sam svu djecu do 10 godina starosti. Kada mi je na prvi trening došlo pedesetak klinaca različite dobi (od 6 -10 god.), zamalo da nisam pao u nesvijest. Jednostavno sam se izgubio, prvo zbog činjenice što sam bio neiskusan, a drugo zbog broja djece koja su bila na treningu. S jedne strane demonstriraš i ispravljaš pogreške, a s druge strane ovi najmlađi već se penju po ogradi ili čupaju travu. Već sljedećeg dana djecu sam podijelio u dvije skupine i tako je nastala zasebna kategorija do 8 godina starosti koja je do onog vremena postojala samo formalno.

Kaže se da malo njih uspije, koja generacija je najuspješnija?

Ovisi što je to uspjeh. Smatram da njega prvo treba definirati. Nekome je uspjeh zaigrati u prvoj momčadi nekog trećeligaša, dok netko ne smatra da je uspjeh zaigrati za neku prvoligašku momčad. Nažalost u sportu se prečesto događa da si neki sportaši postavljaju previsoke ciljeve koji su im nedostižni, a u tome im jako često „pomažu“ i njihovi roditelji koji jednostavno nisu svjesni koliko je težak put da bi se postigla nekakva zavidna razina. S druge strane ima i onih koji su zaista talentirani, no svoj talent uzimaju zdravo za gotovo pa se nerijetko događa da ti sportaši zanemaruju rad bez kojeg se jednostavno ne može uspjeti. Obzirom na to možemo reći da najčešće uspijevaju ustrajni i marljivi, no uz to ipak trebaju posjedovati određeni talent i solidne motoričke sposobnosti. Što se tiče najuspješnije generacije, teško mi je o tome govoriti, jer škola nogometa ne stvara određenu generaciju, već je cilj da iz pojedine generacije isplivaju pojedinci koji mogu konkurirati na današnjem nogometnom tržištu. Mnogi igrači ponikli iz škole nogometa danas igraju u nekim domaćim, ali i u inozemnim prvoligašima i drugoligašima. No ako bi trebao spomenuti neku generaciju, neka se drugi ne ljute, onda bi to bila generacija 2000. god., zbog činjenice što je čak 6 igrača tog godišta bilo pozivano u mlade reprezentacije Hrvatske, što je za školu nogometa iz jedne tako male sredine veliki uspjeh. Naravno, to nije nikakva garancija da će postati uspješni profesionalci, jer nogometni kruh je zaista težak i veoma puno faktora ovisi o njihovom uspjehu. Njihova seniorska karijera tek započinje, tako da su pred njima tek pravi izazovi. Treba također imati na umu da im malo ozbiljnija ozljeda ili bolest mogu okončati karijeru, zato je važno da uz nogometnu karijeru najozbiljnije vode računa i o školovanju.

Koje osobine bi trebao posjedovati jedan nogometaš?

Među nogometašima ima mnogo različitih karaktera i svi oni imaju svoje vrline i mane , no ako bi trebao izdvojiti neke osobine koje bi nogometaš trebao posjedovati onda bi to bile: predanost, odgovornost, odlučnost, čvrstoća osobnosti i obzirom da se radi o momčadskom sportu, kooperativnost.

Često se spominje da nogometaši slušaju turbo folk. Što bi ste rekli svojim bivšim igračima koji slušaju takvu glazbu?

Nažalost nisam baš sretan kad čujem da moji bivši ili sadašnji igrači slušaju takvu vrstu glazbe, jer smatram da takva vrsta glazbe ne oplemenjuje čovjeka, već suprotno. Oni veoma dobro znaju što mislim o toj glazbi, jer osim nogometne nerijetko imaju i glazbenu edukaciju, haha.

Smatrate da se današnja mladež premalo bavi sportom?

Ako usporedimo vrijeme kada sam ja bio školarac s današnjim, onda nedvojbeno mogu reći da današnji mladi imaju daleko manje sportskih aktivnosti, iako imaju daleko više mogućnosti. Previše van sportskih sadržaja danas zaokuplja njihovo slobodno vrijeme kojeg, čini mi se, imaju manje nego smo ga imali mi. Tjelesni odgoj u školama provodi se često samo forme radi, a samo neka djeca imaju sreće, doduše toga nisu ni svjesni, što imaju profesore entuzijaste. Govorim to iz tog razloga, jer sportska aktivnost je veoma važna u razvoju mlade osobe i održavanju njegovog zdravlja, kao tjelesnog, tako i mentalnog. Ne glasi bez veze ona poslovica „U zdravom tijelu, zdrav duh“. Smatram da bi se tjelesni odgoj u školama trebao provoditi u većem obujmu i to aktivno. Mislim tu na svu djecu, mnoga izbjegavaju tjelesni odgoj zbog činjenice što u nekim sposobnostima zaostaju za svojim vršnjacima. Stvaraju im se neželjeni kompleksi radi kojih se događa odbojnost prema sportu i sportskim aktivnostima. Što bi djeci falilo kada bi se produžio veliki odmor i recimo, 20 minuta odradila neka kratka vrsta aktivnosti u vidu šetnje ili razgibavanja, bez nekog kompetitivnog karaktera i to na svakodnevnoj bazi. Za to niti je potrebna dvorana, niti bilo kakvi rekviziti, a djeca bi nakon 3 školska sata malo razbistrila um i napunila baterije kako bi s više koncentracije mogli pratiti daljnju nastavu. Djeci je potrebno prije svega približiti sport i objasniti njegov smisao, a ne im od malih nogu nabijati komplekse zbog kojih se radi nedostatka aktivnosti na kraju i narušava njihovo zdravlje.

Razgovarala: IVANA RADIKOVIĆ

 

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*