Država nikad ne zatvara usta

Ako ste dosada odmarali u podužim blagdanima, sutra je red da krenete na posao. Svi, osim skijaša koji su popunili alpske vrhove. Čili i vedri, odmoreni, pod bjelinom dugo očekivanog snijega, dat ćete doprinos državi koja vas guli koliko ste dugi i široki.

Poslodavci čekaju na vas, čeka vas i država puna iznenađenja, pogotovo poreznih. Iako ste se ponadali pojefinjenjima, ona su toliko neznatna, kao što su velika i poskupljenja. Radnici sa malim primanjima imati će još manje, a oni djelatnici s velikim ionako ne brinu za svakodnevnicu. Ipak morate raditi da preživite, platite račune i namirite svoju državu. Ostane vam taman toliko da sve ostalo podmire vaša djeca i to ako ste sretni da rade.

U posljednjih 25 godina ništa se nije promijenilo. Samo je stvorena država u kojoj pojedinci diktiraju tempo i odlučuju o vašoj kakvoj takvoj sudbini. Vama su dali ono najvažnije, pravo glasa. I to ne bilo kakvog, već samo izbornog. U milosti ste i nemilosti svojih poslodavaca, a jedino utočište u svojim tvrtkama tobože nalazite u sindikalnom okupljanju. Ono je toliko mršavo u Hrvatskoj, da nije ni vrijedno spomena.

Naravno to olakšava državi da uz pomoć tutora iz Europe kroji politiku i pokaže lojalnost “staroj dami”. Ipak, bez te Europe, lokalna samouprava i političari u njoj, ne bi preživjeli. Fondovi su izdašni i nemoguće je onda okrenuti leđa takvoj riznici. Something is moving!

Iako se 25 godina vrtimo u krug, još se nikome u Hrvatskoj ne vrti u glavi. Sistem preživljavanja uz rad toliko se razvio i uznapredovao, da nam nema premca u svijetu. Hrvati su velemajstori života, ma kako to zvučalo. A zvuči optimistički.

I onda kako da kreneš pokunjen i neraspoložen na posao? Glavu gore, nije važno što dobivaš, važnije je da što više pridonosiš svojoj državi. Jer, država nikada ne zatvara usta, samo ih sve više otvara.

U samo nekoliko dana, ove nove godine, dobrano to pokazuje.

(R.Dobošić)