Zašto šutimo o seksualnom uznemiravanju studentica na fakultetima?

Očekivala sam puno toga od studentskog života. Očekivala sam nervozu, strah, nova prijateljstva, izlaske, manjak sna. Ali nisam očekivala da ću slušati o tome kako je profesor na predavanju kolegicu nazvao pogrdnim imenom, ili o tome kako ju je nepoćudno gledao i dobacivao joj apsolutno nemoralne i neprikladne komentare. Sve to se događa unutar prostorija naših predavaonica, a nitko o tome ne govori javno.

U tri godine, koliko za sada traje moj studentski život, previše sam puta čula priču o tome kako je profesor rekao ili učinio nešto što ne smije jednoj od mojih kolegica, jednoj od mojih prijateljica. Moja prva reakcija je bila da ajmo s tim u javnost, ajmo u medije s tim, ajmo do nekog nadležnog, ajmo bilo što. I niti jedna neće. I sve šute.

Jedna mi priča kako je profesor imao seksistički komentar o ženama i njihovom mjestu u kuhinji. Profesor na tehničkom smjeru. Druga mi priča kako joj je profesor rekao da je kurva. Pred svima. Jedna je otišla Etičkom povjerenstvu i rekla što se dogodilo. Rekli su joj da je on jednostavno takav, neka se malo smiri i šuti, jer inače će joj zeznuti studij, kao što je to napravio prethodnim studenticama koje su nešto nekome rekle.

Buljenje u stražnjicu i sastanci u kabinetu

Tek pod uvjetom da ostanu u potpunosti anonimne te da se ne spominje ustanova u kojoj se to dogodilo, dvije osobe su odlučile ispričati vlastito neugodno iskustvo.

– Već na prvom predavanju sam od profesora počela slušati komentare tipa ‘i lijepa i pametna’ i po mojoj procjeni malo neprimjeren osmijeh dok to govori, ali ajde, to je još moglo proći pod kompliment i ništa više. Baš da sam se šokirala je bilo kada mi je pala bilježnica i išla sam je pokupiti, a dobila komentar ‘kolegice, nije sad vrijeme za naginjanje, to može kasnije hehe’. I onda za kraj, imala sam nekih administrativnih problema, nešto su zeznuli u referadi, logično, pa mi je iz svakog kolegija trebala suglasnost profesora, a na to sam dobila komentar ‘potražite me u kabinetu, pravila se uvijek mogu zaobići’, jedno je od iskustava koje smo dobili.

Žena jednostavno ne može shvatiti tehniku

Druga osoba je svoje iskustvo podijelila na Facebooku. Radi se o profesoru koji je imao bijesni ispad nakon što je student dobio krivi rezultat u jednom zadatku, a studentica točan. Profesor se okrenuo studentu i s gađenjem ga upitao kako si on to može dopustiti, da ‘jedna ženska’ bude bolja od njega, jedna ‘obična pišulja’.

‘Nastavio je pričati o tome kako je muškima tehnika u glavi od rođenja, od rođenja se bave puškama, mačevima, ratovanjem, znanošću, a ženama da i sad (1. godina fakulteta) daš lutkicu, ona bi ju češljala, kupala ju, prala joj haljine. Rekao je kako se danas svašta dopušta ženama, pa tako i da upišu tehničke fakultete. Jer u njegovo vrijeme jedine žene na tehničkim fakultetima su bile one brkate. A gle nas! Mi nemamo brkove! I time je logično da nas tehnički fakultet ne može zanimati. Zašto nismo upisale Filozofski gdje se možemo prešetavati u štiklama? Jedine žene koje mogu zanimati tehničke stvari su one “ozbiljno hormonalno poremećene”. Jer ženski mozak jednostavno funkcionira na drugačiji način – ne zanima ih i, još bolje, ne može shvatiti tehniku.’, dio je tog statusa.

Profesorovo negodovanje nije tu prestalo, već se okrenuo na to kako žena misli samo na djecu, jer to joj je urođeno, a muškarci se ne zamaraju takvim nebitnim stvarima. Zašto i bi, kad imaju žene da se brinu o tome.

Previše toga na kocki

O slučajevima seksualnog uznemiravanja na fakultetima se oglasila i studentska pravobraniteljica Sveučilišta u Zagrebu, Barbara Šimić.

– Nažalost, mislim da takvo nešto postoji na pojedinim fakultetima na određenim Sveučilištima jer to čujem u neformalnim razgovorima i iz medija, ali meni se službeno kao studentskoj pravobraniteljici nije javila do sad ni jedna studentica s takvim problemom. Ne znam je li uzrok tome strah, nepovjerenje ili neznanje o mogućim rješavanjima problema. Bilo kakva vrsta uznemiravanja čini kršenje Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zagrebu i kao takva je osnova za pokretanje etičkog postupka pred etičkim povjerenstvom. Ja se s takvim slučajevima još nisam susretala, ali voljela bih da se svi oni koji su žrtve uznemiravanja jave bilo meni bilo nadležnim osobama na svojim fakultetima, stoji u njezinom odgovoru.

I istina, postoji. Vjerojatno u puno većoj mjeri nego što smo toga svjesni. I sve ostaje neodređeno, poput trača kojeg pokupite na cesti ili u frizerskom. Jer žrtve takvog zlostavljanja ne progovaraju, a ne progovaraju jer se boje.

Jači kači

Posve je normalno ako nam na prvu nije jasno čega ih je toliko strah i zašto je toliko teško otići do nekog nadležnog i ispričati što se dogodilo. Ali taj strah je, nažalost, potpuno opravdan i realan s obzirom na stanje u kakvom se trenutno nalazimo kao društvo.

Činjenica da brojne kolegice nisu htjele ispričati svoje iskustvo, čak niti anonimno i bez spominjanja ustanove ili profesora, a da su samo dvije pristale dati izjavu isključivo pod takvim uvjetima, zapravo je zastrašujuća. Jedna od njih je rekla da je zbog toga i ranije imala probleme, a gore sam već spomenula osobu kojoj su iz Etičkog povjerenstva predložili da se više ne žali.

Kada je na kocki sve, a to je za studenta njegovo fakultetsko obrazovanje, onda ne riskiraš. Ne ideš se bosti s rogatim, jer u borbi riječ studenta ili studentice protiv riječi profesora ili profesorice, bez čvrstih dokaza, šanse nisu na strani malog čovjeka.

Nepovjerenje prema žrtvi

A tu je još i ono vječno pitanje što će selo o tome reći. Voljeli mi to priznati ili ne, svakome je barem malo stalo do onoga što o njemu drugi ljudi misle. A slika o žrtvama seksualnog nasilja nije baš zavidna. Često ih prati loš glas, o njima se govori kao da su si sami krivi za nasilje koje im se dogodilo, kao da su za to krivi oni, žrtve, a ne zlostavljači.

Drugi problem je nepovjerenje prema žrtvama. Nepovjerenje kakvo je iskazala Milana Vuković Runjić u svojoj kolumni o pokretu #MeToo koji se poput požara proširio Hollywoodom i otkrio sav prljavi veš koji se godinama vješto skrivao među nečija četiri zida.

Milana Vuković Runjić piše kako izjave žena o seksualnom uznemiravanju uzima s dozom sumnje, jer zašto bi one sada to priznale, ako nisu onoga trenutka kada se to dogodilo? Također je priznala kako je prije 30 godina i sama bila seksualno uznemiravana od strane producenta, ali ne pada joj na pamet nakon toliko godina provlačiti njegovo ime po novinama. Jer, da je mislila da će to išta promijenili, prije 30 godina bi s time izašla u javnost.

Time svim žrtvama zlostavljanja poručuje da kako prije 30 godina nije imalo smisla javno prozvati osobu koja vas je seksualno zlostavljala, isto tako to nema smisla činiti ni danas, jer njezin zlostavljač i dalje živi mirno i bez ikakvih posljedica.

Ali vremenu šutnje treba doći kraj. Same odlučujemo kada će se dogoditi taj početak kraja, no nešto se mora poduzeti. Jer mora biti moguće stati na kraj zlostavljačima, i danas, i sutra, i za 30 godina.

Jer vrijeme je da se ženski glasovi čuju i da nam se vjeruje.

Izvor: https://www.srednja.hr

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*