‘Lidlići’ – siromašna djeca nova meta hrvatskih kompleksaša

Pogrdan naziv za djecu koja nose jeftinu odjeću i obuću

Djecu u Hrvatskoj često nazivamo klinci, bebači, kikići, limači i slično. Od milja, iz simpatije i ljubavi, naravno.

No, nedavno smo dobili još jedan naziv koji u prvi mah, s obzirom na to da je umanjenica, zvuči gotovo jednako bezazleno i “simpa” dok odmah ne shvatimo da je zbog konotacija i stvarnog značenja koje u sebi nosi zapravo strašan. A glasi – “lidlići”.

Pogrdna je to i zloćudna jezična novotvorina koja se širi među djecom u vrtićima na splitskom području i za koju je malo vjerojatno da su je mališani sami smislili, već su je prije “pokupili” od starijih i roditelja koji su sebi dali za pravo njome nazivati djecu iz siromašnijih obitelji, koja ne nose odjeću i obuću skupe ili poznate marke nego onu jeftinu, kupljenu u Lidlu ili drugim trgovačkim lancima na glasu po jeftinijoj i cjenovno pristupačnoj robi.

Budući da djeca “upijaju” ono što se događa u njihovoj okolini – posebice onoj primarnoj, dakle, u obitelji – tu pogrdnu “etiketu” dio njih također je počeo “lijepiti” svojim malim kolegama i prijateljima iz vrtića, s igrališta…

U dobi kad još nemaju dovoljno razvijen osjećaj empatije – koju bi im kroz odgoj i odrastanje upravo i prvenstveno roditelji trebali usaditi – ta djeca nisu svjesna koliko traumatičan učinak njihovo ruganje i omalovažavanje, hotimično ili ne, može imati na druge.

Čaša od jogurta svaki bicikl čini istim

Bez ikakve namjere da govorim o “starim, dobrim vremenima” kad je sve bilo bolje (jer i nije realno ni blizu baš sve i ne baš toliko bilo bolje), moram se ipak prisjetiti da sam kao klinac vozio od brata i sestre naslijeđeni bicikl Pony, koji je moj stari sto puta krpao dok se konačno nije nepopravljivo raspao. Slično i mnogi drugi.

Neki su, pak, istodobno vozili fenomenalne BMX-e ili nove “specijalke” – mislim, nije da nisam htio imati BMX-a… o, jesam. Ali, nitko me zbog moje meni najdraže željezne “rage” spuštenog guvernala nije čudno gledao, a znali smo i “đorati” bajseve između sebe. Tko ga je imao.

Svi smo izrezivali trake od čaša od jogurta i kvačicama za rublje instalirali ih tako da žabice pri okretanju kotača stvaraju nepodnošljivu buku – svaki je bicikl u tom pogledu bio isti.

Neki su nosili tenisice Nike, neki Adidas i slično, a neki su nosili one najjeftinije platnene “šangajke”, kako smo ih zvali – lokalni simbol siromaštva.

Dakle, socijalne i ekonomske razlike i klase, naravno, itekako su postojale i za bivše države. Postojali su i tada pogrdni nazivi, čak i za čitave četvrti ili dijelove četvrti u kojima su živjeli ovi ili oni doseljenici, ali obično na nekoj vrsti “osobne razine”, odnosno iz potrebe da se stavimo u nekakav odnos prema drugima, da se nekako pozicioniramo u svijetu našeg najbližeg okruženja.

I mi smo bili djeca, pa nismo još imali dovoljno razvijenu empatiju da bismo same sebe i druge “definirali”, ali roditelji su nam je itekako usađivali. Budući da je tada još vrijedila ona da je “batina iz raja izašla”, nekad je to “usađivanje” i malo boljelo.

Zato, među ostalim, roditelji i jesu tu.

No, kao da logika natjecanja, ionako urođena, a danas nadograđivana kapitalističkom logikom neprestanog stjecanja kroz natjecanje bez milosti, koja je cijeli svijet gurnula u globalni socio-ekonomski jaz i s njim povezane sukobe nije dovoljno obeshrabrujuća, neki roditelji, čini se, ne smatraju pretjerano problematičnim da se djeci skromnijeg imovinskog statusa, pa time i njihovim roditeljima, priljepi etiketa koja ih valjda “stavlja na njihovo mjesto” u društvenoj hijerarhiji.

Protiv tuđe, ali i vlastite djece

Time sebe i svoju djecu automatski pozicioniraju iznad njih, makar i umjetno – sigurno se neki nekakvim “lidlićima” i njihovim roditeljima tanjeg novčanika rugaju dok “peglaju” kartice bez pokrića, kupuju markiranu odjeću, obuću ili najmanje sunčane naočale Ray-Ban i uplaćuju skijanje – a sve to “ima se, može se” često na 100 rata, dok se istodobno nećkaju između većeg ili manjeg pakiranja paštete, razmišljaju koji račun ovaj mjesec nije baš nužno platiti dok čekaju osobnog bankara nadajući se kreditu za kupnju skupog automobila na otplatu od deset godina iako će biti “na knap” otplaćivati ga, jedva spajaju kraj s krajem, ali dojam prema van mora biti besprijekoran… Ukratko, troše ono što zapravo nemaju.

To je, inače, iznimno popularan hrvatski “sport”, posebno omiljen među državnim dužnosnicima i državnim aparatom, koji ga strastveno i uspješno propagira među građanima koji ga opslužuju.

No, kad se djecu, bez njihove svijesti o problemu i posljedicama, prepusti stavu socijalne i ekonomske isključivosti i neosjetljivosti prema drugoj djeci te time u njihov um i duh usađuje prijezir prema drugima – često zbog snobizma i loše prikrivenog kompleksa manje vrijednosti, zaogrnutog u bahatost, oholost i zluradost odraslih i roditelja, bez ikakve druge svrhe i koristi – onda se ne može više samo općenito lamentirati o urušavanju etičkih i moralnih vrijednosti u nekom društvu.

Strašna umanjenica ‘frustrići’

To je tada otrovna i nemilosrdna ravnodušnost i čak prijezir prema onima koji svojim postojanjem podsjećaju da je realnost umnogome drugačija nego je neki sami sebi uporno žele predstaviti, strah i nelagoda koji mogu ispuniti čovjeka kad pomisli da možda nije predodređen da mu zauvijek bude dobro, odbojnost prema onima koje se smatra nesposobnima za nešto više bez postavljanja pitanja je li netko imao dovoljno sreće ili prilike, je li u redu da netko nema posao ili prima praktički simboličnu plaću za posao koji obavlja s jednakom marljivošću i trudom.

Ili radi, a ne prima plaću. Ili je pod ovrhama zbog dugova u koje je upao da bi si obitelj priskrbila ono najnužnije – poput obuče i odjeće. Jeftine, naravno.

Ili kakva je tužna ili možda uopće ne tužna priča u pitanju, o kojoj netko bez ikakve informacije donosi zaključke i sud, a kad bi mogao, možda bi donosio i odluke o sudbini drugih.

Na takav način, umjesto da uče svoju djecu pravim vrijednostima roditelji ih izlažu riziku da i sama stvaraju društvo koje bi im jednom kad odrastu moglo uzvratiti istom mjerom.

Pa koji onda naziv nadjenuti tim i sličnim “odraslima” koji, također, tuđu djecu nazivaju “lidlići” ili ih ne brine previše ako to čine njihova, ne shvaćajući da time štete i rugaju se istovremeno i ljudskom biću u vlastitoj djeci, koja to nikad nisu izabrala nego su im možda baš roditelji nametnuli svoje demone, na što – trebali bi to valjda znati – nikako nemaju pravo?

Možda “frustrići”…

Iako na prvu također zvuči bezazleno jer je također umanjenica, strašna se zloba, oholost, licemjerstvo i kompleksi kriju iza tog pojma – kao i iza onog “lidlići”, koji je zapravo krajnji rezultat nesvjesne i neželjene predodžbe vlastite siromašne intelektualne i duhovne slike i prilike dijela “odraslih”.

Izvor: Al Jazeera

Piše: TOMISLAV ŠOŠTARIĆ
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*