Istinite priče: Život u kavezu dobrote

Odrasla sam u malom mjestu nedaleko našeg glavnog grada. Uz majku Milenu, udovicu, koja čitavog života nije skidala crnu maramu s glave, žaleći za suprugom, mojim ocem Jožom koji je u najboljim godinama stradao u prometu kao vozač kamiona pa je u mom djetinjstvu nedostajalo radosti i smijeha. Radeći po kućama i tuđim njivama, majka je zarađivala novac kojim me školovala, pa sam odabrala medicinsku školu kako bih se kao medicinska sestra što prije zaposlila i zarađivala da se izvučmo iz bijede i siromaštva. No, umjesto zaposlenja nakon završene škole, našla sam se među tisućama nezaposlenih, a tada se moja mama naglo razboljela i umrla pa sam ostala sama, očajavajći nad svojom sudbinom.

Svakog sam dana pratila oglase ne bih li pronašla bilo kakav posao pa kad sam naišla na oglas kojim se tražila njegovateljica nepokretne osobe, odmah sam se prijavila. Bila sam presretna što sam baš ja dobila to radno mjesto između mnogobrojnih kandidata. Naime, uvjet obvezatnog boravka u kući njegovane osobe mnoge je odbijao, dok je meni to najviše odgovaralo. Nepokretna osoba kojoj je bila potrebna cjelodnevna briga bila je žena četrdesetih godina, gospođa Darija, stradala u prometu pa je život provodila u invalidskim kolicima ili u krevtu. Njezin suprug, gospodin Marko, bio je građevinski poduzetnik, nasljednik svojih imućnih roditelja od kojih je naslijedio vilu u elitnom dijelu grada, a i sam je stekao pravo bogatsvo unosnim poslovima u zlatno doba graditeljstva, dok i u našoj zemlji nije zavladala kriza. Od prvog se dana prema meni odnosio s uvažavanjem pa sam se u njihovoj kući osjećala poput člana obitelji koju nisam imala.

Nema prepreke za slobodan dan

Šteta je što niste studirali medicinu, jer se u vama krije veliki talent za tu struku – godilo mi je mišljenje tog šarmantnog četrdesetgodišnjaka koji se – izgleda – zbog stalne zauzetosti poslom rijetko kada upuštao u privatne razgovore. Na licu mu je bio stalni grč ili nešto poput pečata tuge utisnute među prerano stečene bore. Takav sam dojam stekla o njemu prvih dana dok još nisam doznala za pravi razlog njegove “noćne more”. Naime, on je bio za volanom u vrijeme prometne nesreće kad je poginula mama njegove supruge, a ona doživjela teške povrede vratne kralježnice i ostala nepokretna.

Ništa nisam znala o tome dok mi jednom prigodom nije ispričao svoju nevolju. Bližio se blagdan Svih svetih pa sam ga zamolila za slobodan dan kako bih otišla na groblje da očistim grobove svojih pokojnika, kako to tih dana čine i svi ostali.

– Nemojte se ispričavati, Marijana! Nema nikakve prepreke za slobodan dan jer će Dariju pripaziti domaćica Magda koja je brinula o njoj dok vi niste došli. Poslužite se autom koji vam inače stoji na raspolaganju, samo vas molim, pazite u prometu da ne stradate. Tih se dana pred blagdan događa najveći broj nesreća jer vozači voze poput sumanutih. To vam govorim iz vlastitog iskustva, jer sam pred dvije godine upravo pred blagdan Svih svetih doživio nesreću na jednom raskrižju samo zato što nisam propustio vozača koji je vozio na crveno. A mogao sam izbjeći tu nesreću samo da se nisam držao prava prvenstva – prvi je put spomenuo dio krivnje u toj nesreći, pa sam tek tada shvatila da ga razara neopravdano kajanje.

– Zašto okrivljavate sebe zbog tuđe nepažnje? Da ste mogli izbjeći nesreću, sigurno biste to i učinili pa nemate razloga opterećivati svoju savjest zbog tuđe bahatosti – pokušala sam mu olakšati teret koji je natovario na svoja leđa.

Možda se nikad neću udati

Moja supruga se zbog svog stanja posve odvojila od vanjskog svijeta i ne želi među ljude. Medicinska sestra koja je brinula o njoj, nije izdržala život ograničen na prostor ograđen parkom i visokom ogradom pa se bojim da ćete i vi otići čim nađete normalan posao, u nekoj bolnici ili Domu zdravlja. Ja sam s vašim angažmanom zadovoljan i mogu vam ponuditi radno mjesto na neograničeno vrijeme i prije isteka probnog roka, naravno, ako to i vama odgovara – slušala sam zadovoljna ne vjerujući vlastitim ušima da se i meni jednom sreća osmijehnula.

– Vi ste, Marijana, zanimljiva djevojka puna vedrine u čijem se društvu dobro osjeća i moja supruga, ali i ja lakše podnosim svoju mučnu svakodnevicu pa vas želim što dulje zadržati u svojoj blizini. Nadam se da nas nećete napustili i kad se jednog dana udate.

– Kad se udam! Pa ja se možda nikad i neću udati jer sam doživjela razočarenje u svojoj prvoj ljubavi, dečku kojeg sam poznavala od prvog razreda osnovne. Naime, mislila sam da ga poznajem, ali sam se prevarila. Iznevjerio me kad mi je bilo najteže – s mukom sam zadržala suze kad sam se sjetila tih najtežih trenutaka u svom životu kađ mi je umrla majka, a Tomislav, od koga sam očekivala podršku i razumijevanje, okrenuo mi je leđa.

I kad sam se osjećala sama na svijetu, naišla sam na pruženu Markovu ruku. Ne samo što me zaposlio, već mi je godinu dana kasnije ponudio stan u centru grada nedaleko svog ureda, stan koji mu je služio za predah i opuštanje u vrijeme intenzivnih poslova u proteklim godinama.

– Kad je zgrada bila dovršena, jedan sam stan ostavio za sebe jer, kao što vidite, trebam proći gradskom gužvom da dođem do svoje kuće. Bilo je to na početku moje karijere, kad sam očekivao potomstvo koje mi Darija nije mogla podariti. Otkad je postala invalid, umrla je i posljednja nada da ću postati otac pa su moje zamisli o posjedovanju stana u centru grada postale bespredmetne. Zato bih rado prepustio taj stan vama, Marijana, ako ste uopće zainteresirani.

– Kao da čitate moje misli, gospodine Marko! Upravo sam dobila ponudu da prodam moju rodnu kuću u selu, a za razliku u cijeni stana, uzet ću kredit. Stan mi je svakako potreban, samo što sam se bojala o tome i razmišljati. Ponuđena mi cijena, za kuću je povoljna u odnosu na današnje prilike, a ja se više ne namjeravam vratiti u selo i kad jednog dana prestane potreba za mojim poslom u vašoj kući… – rekla sam s knedlom u grlu od pomisli da će Darija prema liječnikovoj prognozi poživjeti najviše šest, sedam godina. Jer, uza svu njegu i redoviti boravak u toplicama svakih pola godine, njeni su organi polako otkazivali.

– Nije li vam žao prodati rodnu kuću? – upitao je Marko. Što se tiče ugovora o kupnji, dovoljno je da uplatite vašu ušteđevinu i obvežete se na daljnje mjesečne rate, recimo, u visini trećine vaše zarade. To vam je mnogo povoljnije nego se zaduživati u banci.

Ipak sam odlučila uzeti stan

Ja nikad ne bih mogao otuđiti ovu kuću, jer je to moj rodni dom za koji me vežu uspomene na djetinjstvo, roditelje, moje odrastanje, prve simpatije i ljubavi. Imam osjećaj da su u toj kući zarobljene sjene mojih pokojnih roditelja, pa nigdje drugdje na ovoj Zemlji ne želim živjeti.

– Razmislit ću o vašem neočekivanom prijedlogu pa možda i odustanem od prodaje roditeljske kuće. U svakom slučaju, zahvalna sam vam što mi nastojite pomoći da osiguram svoju budućnost.

– Nisam završio priču o stanu koji sam vam ponudio. To je stan u novoj zgradi koju je gradila moja firma, na posve drukčijoj poziciji nego ova moja kuća. Kad mi ovdje dosadi tišina, odem u stan kamo dopire buka grada jer je zgrada interpolirana među postojeće kuće u vrlo prometnoj ulici. Zadržao sam ga, ne samo zbog momentalnih potreba, već sam računao na potomke. No, moja su se očekivanja u vezi potomstva izjalovila, a pokušaj da u samoći zaboravim na probleme u kući, pokazao se promašenim. Shvatio sam da meni nije potrebna samoća, već netko s kim bih mogao iskreno porazgovarati. Jer, ima dana kad osjećam tjeskobu koju mogu odagnati samo ako je podijelim s nekim poput vas, Marijana. Ovo što sam vama povjerio – priznao je da se ponekad borim s vlastitom savješću – nikad još nikome nisam rekao. Prema vama osjećam toliku bliskost kao da se poznajemo čitavog života, i to je osnovni razlog zašto vas želim zadržati u svom životu kao prijatelja. Je li me razumijete, Marijana? Ako je vaš odgovor da, onda ćete bez sustezanja uzeti ovaj stan.

– Da, uzet ću ga i uplatiti dio cijene svojom ušteđevinom, a po ugovoru ćete mi odbijati dio zarade – rekla sam nakon kraćeg razmišljanja. Marko je kanalizirao, a ja sam prihvaćala njegove zamisli o svojoj budućnosti, uvjerena da to čini iz altruističkih pobuda, a možda i sažaljenja što sam tako rano ostala bez roditelja. Uskoro me odveo da pogledam stan koji mi se činio poput raja u odnosu na moju skromnu roditeljsku kuću. Stan je bio namješten skupocjenim namještajem i funkcionalan zbog ugrađenih ormara i raznih polica. Na raspolaganju sam u prvo vrijeme imala kuhinju s blagovaonicom i sobu, a njegova soba za opuštanje ostala je, na moj zahtjev, i dalje u istoj namjeni.

Nagovorio me na studij medicine

Raspitao sam se o mogućnostima nastavka vašeg obrazovanja. Bilo bi šteta zanemariti mogućnost da završite studij medicine za fizijatra – iznenadio me Marko prijedlogom o kojem sam ponekad samo sanjarila.

– Što se upisa tiče, pomoći će vam moje poznanstvo, a vremena za učenje imate dovoljno uz posao koji obavljate. Iskoristite šansu koja vam se pruža da postanete liječnica jer će vam život biti mnogo lakši, a vi to i zaslužujete. Trebate samo napisati zamolbu uz obrazloženje svojih motiva zašto želite studirati i sigurno ćete biti primljeni – rekao je s takvom sigurnošću da sam mu povjerovala kako će se moji tajni snovi jednog dana ostvariti.

– Predajte zamolbu i priloženu dokumentaciju što prije kako biste ove jeseni mogli započeti studije – rekao je Marko.

Kad smo te jeseni odveli Dariju u toplice, obavila sam sve formalnosti oko upisa i često dolazila u stan još uvijek ne shvaćajući da je stvarnost sve ovo što mi se događa. Na stolu me jednog dana nakon povratka s predavanja dočekalo prijenosno računalo koje mi je doista nedostajalo, a nisam si ga mogla priuštiti. Sjela sam i zaplakala od sreće, ali i tuge koja me odjednom snažno obuzela jer, postala sam svjesna da volim tog čovjeka svim svojim bićem, ali zbog svojih emocija osjećam veliku krivicu pred njegovom jadnom suprugom. Nakon svega što je učinio i još uvijek čini za mene, više nije bilo sumnje da taj sredovječni muškarac svojim postupcima iskazuje ljubav koju više ne može skrivati iza službenog odnosa. Pogled njegovih sivomodrih očiju ga je odavao, a mene je sve više plašilo rađanje tih uzajamnih osjećanja koji bi nas mogla odvesti na pogrešan put. Ne samo što mi je po godinama mogao biti otac, već i zbog njegovog braka, žene invalida koja je ustvari samo vegetirala, ali postojala je tu poput graničnog stupa koji opominje da je svako prekoračenje granice nedopustivo.

Sjedila sam zadubljena u misli u polumraku sobe u koju je kroz prozore dopirala škrta svjetlost uličnih svjetiljki, kad sam čula okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Čula sam korake koji su se približavali kuhinji u kojoj sam sjedila za stolom na kojem je još neraspakiran bio Markov poklon.

– Pomislio sam da još niste stigli. Zašto sjedite u mraku, Marijana? Mislio sam da će vas moj dar razveseliti, a on još uvijek stoji neraspakiran. Mogu li upaliti svjetlo? – upitao je glasom u kojem se nazirala napetost.

– Sjedim u mraku da lakše sredim dojmove. Doista sam dirnuta vašom pažnjom i nemam riječi kojima bih vam mogla zahvaliti za sve ovo što činite za mene.

– Učinio bih ja i mnogo više da nisam vezan brakom koji je samo na papiru. Ovog bih vam trenutka ponudio da sa mnom provedete ostatak godina, da mi budete žena s kojom ću dijeliti istinski život… – odjednom mu je glas prepukao, a iz njegovih grudi se vinuo duboki jecaj. Ustala sam i prišla mu da ga utješim prijateljskim zagrljajem, ne sluteći da će tih trenutaka iz nas provaliti emocije koje smo do tada tako vješto skrivali. Umjesto prijateljskog zagrljaja, dodirom naših tijela, osjećaji koje smo dugo skrivali su se razbuktali, pa se taj zagrljaj pretvorio u buktinju strasti koja nas je odvela u krevet, a nakon toga više nije bilo povratka na naš službeni odnos. Priznala sam mu da ga volim, a da on voli mene nije me trebao uvjeravati. Znala sam to, jer se to vidjelo u njegovom čeznutljivom pogledu, osjećalo u glasu i svakom pokretu već nakon izvjesnog vremena boravka u njegovom domu.

Nakon događaja te prosinačke noći osjećala sam nelagodu pri svakom njegovom pogledu, pa čak izgovorenim riječima u čijoj se boji glasa osjećala ljubav obojena žudnjom, kao što gladan čovjek ne može sakriti pohlepu za hranom. Marko je bio gladan ljubavi, kao što sam uostalom i sama bila željna nježnosti i pažnje. Početkom nove godine, kad sam odlazila na predavanja, naša domaćica Magda bi me ispraćala zagonetnim smiješkom iz kog se mogla naslutiti njena sumnja da je ona naš odnos “pročitala”. Budući da su poslovi u gradnji splašnjavali, Marko je imao sve više vremena pa smo se često družili dijeleći sreću u našem ljubavnom gnijezdu. Bilo je doduše trenutaka kad sam zavidjela kolegicama na fakultetu na njihovoj slobodi, dok bi poslije predavanja odlazile zajedno s kolegama u kafiće gdje bi uvijek nešto proslavljali, a ja sam žurila u svoj stan, a potom u kuću gdje me čekala Darija.

Željela sam živjeti punim plućima

Bilo je mladića koji bi mi prilazili s namjerom da budemo u vezi, ali sam ja izbjegavala i odbijala svaki takav pokušaj, kao što to i priliči ženi s obavezama kakve sam ja imala. Za mene je postojao samo Marko pa iako nismo bili vjenčani, smatrala sam se obveznom kao prema bračnom drugu. U trenucima zanosa, Marko bi maštao o našoj zajedničkoj budućnosti, uvjeren da njegova Darija neće još dugo poživjeti, iako o tome nismo nikad otvoreno progovorili. Prošle su tako godine za koje sam vrijeme diplomirala i postala liječnica fizijatrije, i sva stečena znanja savjesno primjenjivala na svojoj pacijentici.

– Budeš li me čekala, čim budem slobodan, vjenčat ćemo se i nastaviti život u našoj kući na brdu, sa čije se terase vidi cijeli grad kao na dlanu – govorio bi gledajući kroz prozor jurnjavu automobila našom ulicom.

– Budeš li me čekala? – ponovila sam ljutito. – Ništa ja više ne čekam – naglasila sam posljednju riječ – već jednostavno živim s tobom punim životom i bez vjenčanja koje je ustvari samo formalnost. Nije li tako?

– Upravo je ta formalnost smetnja punini života, priznali mi to ili ne, draga moja! Da te nisam ja zarobio, sigurno bi našla dobrog muža kome bi rodila djecu, jer nas dvoje čekajući, bližimo se posljednjoj granici… Meni je četdreset sedma…

– A meni je tek trideseta! No, ako želiš potomstvo, ne moramo čekati. Spremna sam i na vanbračnu djecu! I nemoj strahovati za svoj ugled jer će ime oca ostati nepoznato.

Dva mjeseca nakon tog razgovora, osjetila sam prve simptome, te nakon ginekološkog pregleda, obavijestila sam Marka o trudnoći. Da sam znala s koliko će me pažnje obasuti, sputavati me u poslu i brinuti o mojoj prehrani, ne bih mu rekla dokle god bi mi bilo moguće skrivati trbuh. Osjećala sam se poput princeze kojoj se ispunjavaju sve želje. U drugoj polovici trudnoće, Marko je angažirao fizioterapeuta koji je uz domaćicu Magdu pred moj porođaj preuzeo svu brigu o Dariji kojoj je najpotrebnija bila masaža kako bi se koliko-toliko mišići očuvali od potpune atrofije.

Poznanstvo s jutarnjim trkačem

Nakon rođenja djevojčice Saške, bila sam najsretnija žena na svijetu i posvećivala joj svaki svoj slobodni trenutak. U odgoj djeteta bio je uključen i Marko, mada službeno nije bio nigdje upisan kao otac. Naš uži krug poznanika je prešutno prihvaćao naš nedefinirani odnos, a supruga Darija nije propadala samo fizički već i mentalno pa nije postavljala nikakva pitanja. Uoči Uskrsa, tog je proljeća preminula i nakon mučnih godina vegetiranja našla svoj mir. Vjenčali smo se šest mjeseci kasnije, u nazočnosti samo dvoje svjedoka, a u kuću sam preselila tek godinu dana nakon Darijine smrti. Budući da je domaćica Magda vodila domaćinstvo, predložila sam mužu da se zaposlim kao liječnica.

– Nemoj ni pomišljati na zaposlenje, Marijana! Zar bi moj društveni status okrnjila traženjem zaposlenja među onima koji nemaju sredstava za život. Zar tebi nešto nedostaje u našoj kući? – upitao je uvrijeđenim glasom. – Meni je najveće zadovoljstvo kad me ti dočekaš kod kuće, a ja sam sretan što mi je žena fakultetski obrazovana osoba – i nehotično je prizano svoj poriv da me nagovori na studiranje. Pristala sam.

Do osnovne škole Saška je izrastala u lijepu i pametnu djevojčicu pa se uključila u mnoge slobodne aktivnosti na koje sam je ja odvodila, a najviše je voljela plivanje. Zato smo svakog ljeta odlazili na more i ostajali čitave ljetne praznike u Markovoj kući na samoj obali mora. U početku mi je smetalo što Marko nije s nama ostajao više od dan-dva, jer je njemu posao bio iznad svega, ali sam se i na to navikla. Tako je bilo i te godine kad je naša kći završila osnovnu školu i postala prava tinejdžerica koja je obožavala svog oca. Zato ga je nagovarala da ostane s nama na moru u čemu sam je i ja podržala, govoreći suprugu:

Zar ne bi bilo korisnije da plivaš sa Saškom, da se barem na godišnjem odmoru družite, jer za to kod kuće nemaš vremena. Osim toga, ona se najozbiljnije priprema za natjecanje u plivanju, u čemu joj ti možeš pomoći jer ona kaže da si ti njezin najbolji trener. Budući da sam odrastala bez oca, najbolje znam da jedino uz oba roditelja svako dijete stiče samopouzdanje, a pogotovo uz oca koji ženskoj djeci u pubertetu daje sigurnost. Da ne spominjem i svoju želju da barem jedno ljeto provedemo zajedno.

– Ti zaboravljaš da novac treba zaraditi, a momentalno su poslovi u graditeljstvu postali profitabilni pa ne bih rado propustio priliku da nadoknadimo izgubljeno u vrijeme krize. Priznam da bi mi odmor dobro došao, ali ja jednostavno nemam ljeti vremena. Spominjanjem zarađivanja novca najlakše bi mi zatvorio usta jer sam i ja trošila njegov novac pa mu ni ovom prilikom nisam rekla što mi je tog trenutka palo na pamet, da novac nije jedini izvor sreće. Pomirila sam se s njegovom odlukom da se vrati kući. Iako su mi moje znanice zavidjele na statusu supruge imućnog poduzetnika, ja sam sve više osjećala da život prolazi pokraj mene. Vrlo smo rijetko upražnjavali nježnosti u krevetu, pa sam se sve češće s nostalgijom sjećala onih dana prije službenog braka kad je Marko pronalazio vremena i za ljubav. Nakon takvih sam razmišljanja često zapadala u depresiju, pa da mi se to ne dogodi i na ljetovanju, odlučila sam svoje slobodne vrijeme ispuniti rekreacijom na suhom, jer sam plivanje izbjegavala zbog čestih grčeva u stopalu. Čim bih ušla u vodu, prste na desnoj nozi, uhvatio bi bolni grč.

Ustala bih prije izlaska sunca i pošla na trčanje borovom šumicom pokraj mora. Jednog jutra, ubrzavajući korak u lagano trčanje, iznenadio me muški glas:

– Mogu li vam se pridružiti? – upitao je jutarnji trkač što se stvorio pokraj mene.

Na trenutak se zaustavio i uz široki osmijeh, poželio mi dobro jutro. Tamnokosi mladić, očaravajućeg osmijeha, atletski razvijenih ramena i mišićavih dugih nogu, u laganoj sportskoj odjeći, kretao se nečujno gotovo poput pantere.

– Ako namjeravate trčati, skinite sve do majice jer ćete se u protivnom uznojiti i prehladiti – ljubazno me posavjetovao.

– Vi ste uistinu spasilac? – upitala sam pročitavši tu riječ na njegovoj majici.

– Da, spašavam plivače koji precijene svoje mogućnosti. To mi je posao preko ljeta, a inače sam nastavnik tjelesnog odgoja u srednjoj školi. Goran – izgovorio je svoje ime uz čvrsti stisak ruke.

Goran mi se učinio vrlo bliskim

I dok sam ja razmišljala kako je ovo neobično mjesto za upoznavanje, on je dodao prije nego što sam izgovorila svoje ime: – Vi ste gospođa Marijana! Znam vašu kći Sašku što se druži s djevojčicama iz kampa. Pazim na nju jer se često upušta u rizično plivanje daleko od obale. Na moru najčešće stradavaju oni najhrabriji. Znate, moja je dužnost paziti na sve plivače, a pogotovo one koji podcjenjuju opasnosti na moru. Ne kažu Dalmatinci uzalud: “Voli more, drž’ se kraja!”

– Hvala vam na brizi! Mada je moja kći dobra plivačica, opreza nikad dosta. Opomenut ću je da ne čini gluposti.

– Nemojte joj, molim vas, reći da ste to doznali od mene! Još bolje, nemojte je uopće opominjati da se ne obeshrabri, a ja ću je upozoriti da ne pliva predaleko od obale jer najveća opasnost plivačima prijeti od glisera. – Goran mi se učinio bliskim kao da se oduvijek poznajemo, pa smo bez ustručavanja nastavili razgovor.

– Marijana! Lijepo ime za lijepu ženu – rekao je Goran promatrajući me svojim dubokim tamnim očima koje su me posve paralizirale.

– Moram se vratiti – naglo sam se okrenula i pošla u želji da se što prije udaljim od tog privlačnog muškarca. Pridružio mi se bez riječi kao da je slutio zašto želim pobjeći od njega. Kad smo stigli do ruba šume, požurila sam prema kući gdje me na terasi čekala Saška.

Naš prvi poljubac bio je presudan

Nisam te našla u tvojoj sobi pa sam se zabrinula. Gdje si bila? – upitala je, znatiželjno čekujući odgovor. – Bila sam na rekreacijskom trčanju! Sutra ćeš mi se i ti pridružiti – izgovorila sam neplanirano, svjesna da to ustvari ne želim.

– Da ustajem u zoru i s tobom trčim!? Ne pada mi na pamet, mama! Čuvam snagu za plivanje i veslanje s prijateljima iz kampa.

– U redu, Saška! Da ubuduće ne brineš gdje sam, svako ću jutro na trčanje, jer ću se inače ulijeniti i udebljati od mirovanja – nastojala sam unaprijed opravdati svoje jutarnje izlaske. Sljedećeg sam jutra krenula u isto vrijeme nošena željom da se susret s Goranom ponovi, a on me, kao po dogovoru, čekao na rubu šume. Čim me ugledao, njegovim se licem razlio osmijeh zadovoljstva, a meni je srce življe zakucalo. Samo uz kratki pozdrav, krenuli smo prema šumi i potrčali. Zadihani od tempa kojeg sam sama diktirala, zaustavili smo se kod klupe ispod bora. Pažljivo me ogrnuo svojom vestom, nježno mi dodirujući ramena, a od svakog njegovog dodira moje je tijelo nekontrolirano zadrhtalo što nije izmaklo njegovom pogledu. Bila sam iznenađena silinom želje za tim dodirima, željom kakvu nisam osjetila uz Marka posljednjih desetak godina. No, i sama pomisao na muža na mene je djelovala poput hladnog tuša, pa sam ustala u namjeri da pođem, ali su me zaustavile Goranove riječi:

– Opustite se, Marijana! Ostavite ružne misli za neko drugo vrijeme! Tu smo samo nas dvoje, divna žena i muškarac koji je želi od prvog trenutka kad ju je ugledao – govorio je u trećem licu kao da se to ne odnosi na nas dvoje, a ja sam se tog trenutka postidjela svoje neodlučnosti da odem. – Znate, bio sam začuđen kad sam vidio da se vaš muž vraća, a vas ostavlja s kćeri koja se brzo uklopila u društvo iz kampa, pa ste vi prepušteni samoj sebi. Jesam li u pravu? A znate li zašto smo se sreli? Zbog moje snažne želje da se to dogodi – govoreći, nježno me zagrlio, a ja, nemoćna da se oduprem njegovoj blizini, pružila sam mu usne na poljubac, posve nesvjesna što mi se događa. Bio je to presudni trenutak za moj daljnji život. Po prvi sam se put, nakon mnogo godina, ponovno osjećala vrijednom pažnje, i poželjnom ženom. Zadovoljstva kojeg sam osjećala u Goranovom zagrljaju, nisam se željela odreći niti pod cijenu svojih moralnih načela o preljubu, pa sam pristala na njegov prijedlog da se sretnemo te večeri u njegovoj kamp kućici.

Ne znam hoće li ti kći oprostiti

Otada su mi dani postali beskrajno dugi u iščekivanju večeri, kad sam se pod okriljem noći izvlačila iz kuće čim bi Saška zaspala. Prošla su tako dva tjedna mojih noćnih izleta, kad mi je Goran rekao očajničkim glasom:

– Marijana, zaljubio sam se u tebe iako to nisam želio! Vjerovao sam da će mi naš susret biti samo jedna od lijepih uspomena s ljetovanja, ali sad osjećam da više ne bih mogao živeti bez tebe. Reći ćemo tvom mužu što nam se dogodilo i vjerujem da će nas razumjeti.

I ja sam znala da će mi život biti prazan nakon spoznaje kako je lijepo biti žena u zagrljaju strastvenog muškarca mojih godina, ali nisam pomišljala na rastavu. Nisam mogla ostaviti muža prema kome sam osjećala veliku zahvalnost što me izvukao iz bijede. Kao ni kćerku koja je emotivno više vezana uz oca nego uz mene, mada je u razdoblju kada joj je majka najpotrebnija. Goranov se odmor s učenicima u kampu bližio kraju pa sam posljednje noći, ležeći uz Gorana, uz koga sam upoznala i onu drugu, ljepšu stranu života u dvoje, razmišljala o silini strasti koja me dovela u njegovu kamp kućicu. Pokušavala sam u mislima opravdati svoj grijeh suprugovom nezainteresiranošću za mene kao ženu. Za njega sam bila samo majka njegova djeteta, netko
o kome se on mogao brinuti, davati savjete i pokazivati svojim poslovnim partnerima kao suvenir. Pogleda uprta u dubinu zvjezdanog neba, nisam željela zaspati kako ne bih izgubila ni djelić sretnih trenutaka kakvi se mogu doživjeti samo jednom ili ni jednom u životu. Pitala sam se, što bi učinio moj muž da slučajno dozna za moju ljubavnu vezu s muškarcem kojeg sam slučajno srela na ljetovanju. Čudno, ali u tim trenucima nisam uopće pomislila na Sašku, kako bi ona reagirala da sazna za moja noćna izbivanja. Po Goranovom ravnomjernom disanju zaključila sam da spava, dok sam ja i dalje posve budna od uznemirenosti i tuge zbog rastanka, kroz prozorčić gledala zvijezde koje mi se nikad nisu učinile tako blizu kao te noći. Bila sam svjesna da moram ustati i vratiti se u svoju kuću, uvjerena da kćerka, izmorena cjelodnevnim aktivnostima, spava. Potiho sam otvorila vrata i pažljivo se spustila preko onih nekoliko stepenica, kad me uhvatila nečija ruka od čijeg sam stiska skoro vrisnula.

– Čekam te da ti pomognem pronaći put do kuće – užasnuta sam prepoznala glas svoje kćeri. – Znala sam da si tu, kao i proteklih noći, ali sam morala doći da me vidiš, jer bi me inače uvjeravala da mi se samo činilo kako nisi u svom krevetu – izgovorila je drhtavim, isprekidanim glasom, očito već unaprijed osmišljene riječi. Niti sam mogla, ali niti stigla bilo što reći, kad je Saška odlazeći, prosiktala: – Ostani sa svojim ljubavnikom, jer nama više nisi potrebna! Poslat ću tati poruku da dođe po mene – izrekla je presudu i u ime svog oca, odmjerivši me prezrivim pogledom, dok sam ja ostala naslonjena na kućicu jer me noge nisu držale. Tu me zatekao Goran koji se ubrzo probudio.

– To se moralo dogoditi! Sad barem znamo na čemu smo – rekao je, uvjeren da me muž neće primiti u kuću. Marko je stigao tog dana predvečer. Već po njegovom držanju zaključila sam da je o svemu obaviješten. Umjesto bijesa kojeg sam od muža opravdano očekivala, prišao mi je kao bolesnom djetetu, a ne ženi koja ga je iznevjerila. Svojom mi je nadmoćnom milostivošću ponudio da porazgovaramo o “incidentu” zbog kojeg ga je Saška pozvala da hitno dođe.

– Ja ti mogu oprostiti, kao i tom mladiću kojemu nemam pravo zamjerati što je prišao lijepoj ženi da se zabavi, ali se pitam hoće li ti kći ikada oprostiti. Od mene zahtijeva da se bez tebe vratimo kući, no to ne dolazi u obzir. Vraćamo se svi troje, i zato te molim da spakiraš stvari kako bismo mogli odmah krenuti. Imam sutra prijepodne jedan važan sastanak – govorio je s takvom mirnoćom kao da je od svega jedino i najvažnije na vrijeme stići na sastanak. Bilo bi mi mnogo lakše da je pobjesnio od ljubomore, da me čak i udario, ne bih mu mogla zamjeriti. Očekivala sam da će mi zaprijetiti rastavom, ali je on nije ni spomenuo. Sve bi bilo normalnije od njegova velikodušnog praštanja. Dapače, trudio se da pred okolinom ostavimo dojam normalne obitelji koja se zbog nekih razloga mora prije završenog odmora vratiti kući. Čak je prisilio Sašku da zajedno večeramo. Tek sam se za istim stolom našla oči u oči s kćerkom koja me potpuno ignorirala.

On je samo siromašan učitelj

Drago mi je što si svakodnevno plivala pa možeš nastaviti u bazenu kad se vratimo – pokušavao je Marko zapodenuti razgovor, ali ga je kći u tome grubo prekinula:

– Ja se kući ne vraćam ako i ona ide s nama! – rekla je blijeda, stisnutih usta, jedva čujnim, ali odlučnim glasom.

– Vraćamo se svi troje! Ne zaboravi, kćeri, da smo mi obitelj čiji članovi moraju jedni za druge imati razumijevanja – rekao je Marko gledajući Sašku ravno u oči.

– Mi više nismo obitelj! – procijedila je ona, onako kako to može samo jedan pobunjeni pubertetlija, ošinula nas prezrivim pogledom i otišla od stola.

– Bojim se da će sa Saškom biti problema, barem dok ne odraste u ženu. Možda će tada moći shvatiti…

– Prestani, Marko! – morala sam ga prekinuti, jer to njegovo mirno izlaganje, neprirodno u našoj situaciji, nisam mogla više podnijeti, pa sam mu pokušala mirno objasniti svoj prijedlog.

– Otiđite vas dvoje kući, kako to želi Saška, a mene ostavite da se suočim sama sa sobom, da se saberem i promislim što mogu učiniti sa svojim životom bez tvoje velikodušne pomoći i razumijevanja.

– Očekuješ da te Goran povede sa sobom? Razgovarao sam s njim o tome. On to doista i želi, iako sam pomislio da je to za njega bila samo ljetna avantura kakva se obično zaboravlja bez tuge i žaljenja. No, on je samo siromašni nastavnik koji si može priuštiti ljetovanje na moru kao odgajatelj učenika sa svoje škole i uz to obavlja posao spasioca izlažući se opasnosti. Živi u malom provincijskom gradu kao podstanar. On ti nema što pružiti osim ljubavi, ali ne zaboravi da siromaštvo ubija i najveću ljubav! Osvijesti se, Marijana! Tebi je potrebna sigurnost kakvu imaš u našem domu koji bez tebe ne bi više bio isti. Zato se sutra vraćamo svi troje, je li tako? Ne obaziri se na Sašku i njene pubertetske mušice. Ona će brzo zaboraviti događaj s jednog ljetovanja! Odrast će i otići svojim putem, a mi ćemo ostati skupa do kraja. Uostalom, nismo li tako i obećali jedno drugome? U dobru i zlu, pa ovo zlo što nas je sustiglo, moramo prebroditi. Bio je to najdulji Markov monolog otkad smo u braku, a kojeg sam saslušala s pažnjom i priznala da je u pravu. Nije naređivao, ni predbacivao ili me bilo koiom riječju povrijedio. Samo je predlagao, pa sam ga zato i poslušala.

Emotivno sam potpuno otupjela

Nova era našeg života započela je povratkom u našu kuću. Kći me izbjegavala, a kad bismo se i susrele, osjećala sam se kao pred strogim sucem koji ne prihvaća pomilovanje dato bez njegove volje. Saška je polazila gimnaziju i kao iz nekog inata, luđački je učila ne izlazeći iz svoje sobe,
a za sve što je trebala obraćala se teti Magdi kojoj je od prvog dana bilo jasno da se nešto ružno među nama dogodilo, pa je to prešućeno objašnjenje i među nama dvjema stvorilo nepovjerenje. Svoje poslove je obavljala poput automata i žurila iz naše kuće. Takva me situacija tjerala u još veći očaj, a budući mi je jedina Magda do tada bila najbliskija, odlučila sam joj povjeriti se kao što bih to učinila majci. Moju je ispovijest primila s razumijevanjem i otada je naš odnos ponovno bio blizak i prijateljski, dok se moja kći i dalje trudila da preziranjem oca i mene, stvara zatrovanu i napetu atmosferu. Naš odnos nije promijenila ni Saškina punoljetnost. Upisala je studij prava i preselila u podstanarstvo s jednom cimericom. Otada je kontaktirala samo s ocem, koji me tri godine kasnije obavijestio da Saška odlazi u Njemačku gdje će nastaviti studije. Prihvatila sam svoj usud bez protesta, ugađajući čovjeku kojemu sam dugovala veliku zahvalnost, posebno zbog toga što me nikad nije okrivljavao za raskid odnosa s kćerkom. S navršenih sedamdeset i pet godina povukao se u mirovinu i bavio se uređivanjem parka oko kuće, istim onakvim žarom s kakvim se nekad predavao svom poslu. Doduše, brzo bi se umarao jer je imao povišeni tlak i šećer, pa je često lješkario na suncu unatoč mojim opomenama da mu to može naškoditi.

Jednog mu je dana pozlilo pa je na putu do bolnice preminuo od srčanog udara. Emotivno potpuno otupjela, nisam mogla ni zaplakati za čovjekom koji mi je u životu činio samo dobro, doduše, na način koji me nije usrećio. Obudovjela u šezdesetoj, bila sam prestara da maštam o budućnosti, a premlada da u samoći čekam svoj kraj. Bila sam zdrava, izgledom mlađa od svojih godina, materijalno zbrinuta nasljedstvom, a nisam bila u stanju odlučiti što da učinim sa svojim životom, jer sam po prvi put morala sama donositi odluke. Jer, Marko me svojom nadmoćnošću ustvari osakatio, onesposobio za samostalan život, za donošenje odluke da nešto prormjenim, ako ništa drugo, da iz kuće odvojene od ostalog svijeta parkom i visokom ogradom preselim u stan, ili da se vratim u svoj rodni dom. Ili da se uključim u neku od udruga koje se bave humanitarnim radom. Da učinim bilo što, da se izvučem iz letargije koja me priječila u pronalaženju izlaza.

Poslala sam pismo otuđenoj kćeri

Smatrala sam svojom dužnošću da kćer obavijestim o ostavinskoj rasparvi, jer na pogreb nije došla.

Dugo sam osmišljavala pismo u kojem sam joj željela napisati sve ono što joj nisam uspjela izreći dok je još bila s nama. Nikad me nije htjela saslušati, ali će pismo vjerojatno pročitati. Bila je to ispovijest bez zadrške i opravdavanja za učinjeno, sažetak svih proteklih godina života uz njenog oca Marka, nesebičnog čovjeka velikog srca koje je znalo praštati, a koji mi je svojom dobrotom stvorio kavez iz kojeg nisam imala izlaza. Nisam je molila za oprost. Bilo mi je najvažnije što sam samoj sebi oprostila i okajala svoj grijeh darujući najljepše godine života svom suprugu, pomažući mu kad mu je to bilo najpotrebnije. Saški je trebalo mnogo vremena da odluči odazvati se mom pozivu. Kad mi je stigao brzojav da dolazi, bila sam posve smirena i spremna za susret sa kćeri koju godinama nisam vidjela. Više nisam strahovala pred njenim optužujućim pogledom. Ona nije više povrijeđena djevojčica u čijim je mislima njena majka trebala biti nepogrešiva. Sad je i ona žena koja je i sama iskusila život, pa je vraljda shvatila da je i griješiti ljudski. S takvim sam razmišljanjima očekivala dolazak svoje kćeri.

Ugledala sam je kad je izlazila iz taksija. Visoka i vitka, uspravnog, pomalo ukočenog držanja, djelovala mi je poput stranca. Otvorila sam vrata prije nego je pozvonila.

– Dobar dan! – izgovorila je pružajući mi ruku, ne pokazujući namjeru da me zagrli. Kako uz pozdrav nije izgovorila očekivanu riječ “mama”, uzvratila sam na isti način. Glas joj je bio visok, a izgovor sa stranim naglaskom. Na licu joj se nije moglo ništa pročitati, osim nelagode. Kad smo izmijenile nekoliko konvencionalnih rečenica o putovanju i vremenu, razgovor je zapeo, a budući da sam unaprijed odlučila njoj prepustiti teme razgovora, ja ih nisam nametala.

– Vidim, ništa niste mijenjali u kući. Sve je isto kao nekad – bila je njena prva primjedba.

– Da, sve je isto osim nas. Marko je rapidno propadao otkad se razbolio.

– U današnje vrijeme sedamdesete nisu za umiranje. Očekivala sam da će doživjeti barem devedesetu – mućkajući led u čaši s viskijem, podržavala je kakav-takav dijalog.

– Čini mi se da nakon umirovljenja nije imao motivacije za život. Nikad nije prebolio tvoj odlazak! To sam znala mada nikad nismo o tome razgovarali. Mislim da se od tuge i razbolio. O svemu sam ti opširno napisala, no želim ti ponoviti samo ovo: “Tvoj otac je bio divan čovjek!”

Na Saškinom se licu pojavio ukočeni osmijeh, pa sam naivno pomislila da ćemo premostiti ponor koji nas je dijelio. No, njene su me riječi ubrzo razuvjerile u mogućnost zbližavanja.

– Divan čovek, kažeš! Očekuješ da ćeš me u to uvjeriti?

– Ne, ne želim te uvjeravati. Da si ga željela upoznati, ne bi napustila svoj dom – odgovorila sam oštrije no što sam namjeravala.

Saška je, izgleda, uživala u mojoj ljutnji. Promatrala me škiljeći kroz dim cigarete, sa zagonetnim cerekanjem čim bih spomenula očevo ime.

– Red je da posjetim očev grob prije nego odemo kod advokata u vezi nasljedstva. Ne želim prisustvovati ostavinskoj raspravi.

– Kako god želiš! Mogu poći s tobom – ponudila sam.

– Idem sama. Neke stvari moramo obaviti bez tuđeg prisustva.

– U pravu si – rekla sam, pomislivši da će na očevom grobu zamoliti oproštenje, jer je u meni još uvijek tinjala nada u pomirenje. No, njeno se raspoloženje nije promijenilo niti po povratku s groblja. Učtivo je zahvalila na ponuđenom ručku, čime mi je dala na znaje da od mene ništa ne želi primiti, da je došla uzeti samo ono što joj po zakonu pripada. Nestrpljivo je čekala odlazak u kancelariju našem odvjetniku da sredimo formalnosti oko nasljedstva jer se istog dana vraćala. Činjenica da u svojoj rodnoj kući ne želi prespavati, zaboljela me do dna duše, a budući da sam znala kako je ona upravo to i željela, nisam prigovorila kako joj ne bih dala prilike da me još više povrijedi.

– Dobro ste napravili što ste prodali stan i kuću na moru, jer će mi gotovina dobro poslužiti, a za polovinu vile što mi je pripala, nisam zainteresirana pa ću je se službeno odreći. Ti si je doista zaslužila – rekla je prije odlaska.

Hladan susret bez imalo osjećaja

Oprosti, Saška, možeš li mi barem reći jesi li udana, imaš li obitelj ili živiš sama?

Nemam obitelj, ali ne živim sama. Živim s prijateljicom – rekla je uz izazovni osmijeh.

– Idem! – pruživši mi ruku, hladno i službeno kao i pri dolasku, izašla je iz kuće. Pogledom kroz prozor ispratila sam taksi i ostala sjediti u naslonjaču do kasno u noć. Tupa od bola, posve sam izgubila pojam o vremenu, osjećajući se kao odbačeni predmet. Tumarajući velikom obiteljskom kućom, svaki je kutak u meni oživljavao sjećanja, budio bolne uspomene na odrastanje moje kćeri, na dane kad su se u njoj čuli glasovi ljudi umjesto gluhe tišine koja me okruživala. Odjednom sam osjetila veliku potrebu da odem na Markov grob, da vidim je li mu kći barem svijeću zapalila. Zadubljena u misli stajala sam pokraj mramorne grobnice, zaprepaštena spoznajom da moja kći nije ni svom mrtvom ocu oprostila, jer na grobu nije bilo znaka bilo kakve posjete. Ta tvrdokorna bezosjećajnost mog djeteta, toliko me pogodila da mi je pozlilo. Na trenutak mi se zacrnilo pred očima, a tlo mi je izmaklo ispod nogu. Kad sam se osvijestila, osjetila sam nečije snažne ruke koje me drže u sjedećem na položaju na hladnom mramornom rubu nadgrobne ploče, te sam začula zabrinuto pitanje muškarca koji me vjerojatno poznavao jer me oslovio imenom:

– Marijana, je li ti bolje?

Pokraj nas se našla i neka žena koja mi je ponudila vode i također me upitala osjećam li se bolje.

– Trebate li pomoć da gospođu nekamo odvedete?

– Hvala vam najljepša i ne brinite! Mi smo stari prijatelji pa ću je odvesti kući – slušala sam, ali nikako nisam mogla odgonetnuti koji je to moj stari prijatelj što se našao pored mene u tom trenutku. Čim su nam se pogledi susreli, prepoznala sam oči koje su jedino izgubile mladenački sjaj, i lice zabrinuto kao i pred mnogo godina kad sam mu rekla da se vraćam s mužem.

– To si ti, Gorane, ili mi se nakon nesvjestice samo priviđa slika nekoga koga sam poznavala u prošlosti?

– Da, prošlo je otada dosta godina, ali nedovoljno vremena za zaborav. Dozvoli da te odvedem kući jer te ne mogu po drugi put pustiti u neizvjesnost – rekao je Goran, pružajući mi svoju ruku za oslonac. I dok je jesenji vjetar šumorio grobljem, dvoje se starih poznanika laganim korakom kretalo prema izlazu, ne samo sa groblja, već prema izlazu iz svoje usamljenosti.

– Možda se čudiš što sam se u kritičnom trenutku našao pokraj tebe, Marijana! Pratio sam tvoj život otkad živimo u istom gradu bojeći se kraha u tvom braku. Često sam bio u tvojoj blizini, nevidljiv poput anđela čuvara, pogotovo otkad si ostala sama. Čekao sam povoljni trenutak da ti priđem, a tada se uplela sudbina i ubrzala naš susret.

– Idemo tvojoj kući ili u moj stan, ili svatko svojim putem? – pitao je Goran kad smo sjeli u taksi.

– Idemo našoj kući! – rekla sam odlučno. – Bojim se da imamo premalo vremena da ga trošimo na glupe formalnosti. Toliko sam proteklih godina mislila na tebe i zamišljala kakav bi mi život bio da se one noći nismo rastali, a sad je došlo vrijeme da to doznam. Ako si slobodan, a ja to jesam u punom smislu te riječi, ništa nas više neće razdvojiti – bila sam sigurna da donosim pravu odluku.

– Naravno da sam slobodan. Bio sam oženjen i rastavljen prije nego smo se sreli onog ljeta. Otada sam jedino tebe želio i da te nisam ponovo sreo, svoj bih život smatrao promašenim. Nevjerojatnim mi se činilo da se toliko toga izdogađalo u jednom jedinom danu, da ponekad događaji sustižu jedni druge tako da se čovjek jedva stigne na njih priviknuti. Nas dvoje smo se priviknuli na zajednički život bez problema, našu ljubav nije ugasilo vrijeme, a kad se voli, zajednički život ima svoj puni smisao.

Istiniteprice.com

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

  1. Elena Reply

    Želim podijeliti sa svijetom kako sam dobio muža za samo 24 sata, uz pomoć velike čarolije zvane dr. Ogundele, vidio sam njegov kontakt on-line, vrlo je moćan i pošten, moj suprug me ostao 7 godina išao biti s drugom samo zato što nisam mogao imati dijete za njega, a Dr. Ogundele ga je vratio za mene, možete mu se obratiti za pomoć putem WhatsApp i Viber Chat: +27638836445

Komentiraj

*