medjimurjepress@gmail.com

Pismo freelencerice G. I. Tepeš

Prošli su prvi i drugi mjesec 2020. godine. Šezdeset dana mirovanja, manje-više. Zbrajam posljednje novčiće koje sam zaradila od rujna do prosinca. Ne brinem. Popunjavaju se datumi u ožujku i travnju. Otvaraju se neke nove poslovne kombinacije. Organiziraju se neki novi eventi. Potencijalni klijenti zovu, šalju poruke. Vesela k’o malo dijete pišem i bukiram datume.

Četvrtak, konačno sam dogovorila sastanak koji čekam od kraja ljeta. Cijeli vikend pripremam prezentaciju pregledavajući sav materijal koji do sada ima taj veliki mogući klijent. Smišljam novi, moderniji. Pišem k’o štreber, koristim bojice. Veselim se.

Ponedjeljak, čas prije no što ću obući cipele i krenuti zvoni mobitel. Otkazan je sastanak. Zabrana ulaska i izlaska iz zgrade. Ali hajde – dogovorimo se za novi sastanak čim ovo prođe. Za dan dva. Tjedan najviše. U idućim danima telefon je non stop zvonio. I svakim pozivom otkazan je još jedan sastanak, još jedan event, još jedan posao. Sama sebi kažem: „hajde, Tepeš, prošla si i gore, budi disciplinirana riješit će se ovo. Sve će biti ok!“

Dani prolaze, sve više stvari se otkazuje, sve više stvari se zatvara, sve više ljudi na burzi, sve češće čitam vijesti. Nude se neka rješenja koja bi ljudima trebala omogućiti zadržavanje poslova, otplate kredita, plaćanje režija.

Čitajući sve te mjere nigdje ne pronalazim rješenje za mene, za nas, freelancere. Ne postojimo za nikoga. Nema nas.

Ali ne brinem, borac sam. Čvrsto odlučujem ovo vrijeme uložiti u sebe. Surfam internetom u potrazi za novim video materijalima iz kojih ću naučiti još nešto o fotografiji i editiranju. Isprobavam, učim, vježbam. Dani prolaze. Ništa se ne mijenja. Polako prolazim kroz sve faze žalovanja – poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija… Sve sama sa sobom. U četiri zida koja pomalo sve više stežu.

Mjenjam zadnjih 300 eura. Odlaze na račune za režije. Cijelo vrijeme pokušavam smisliti toplu vodu i način da kao fotograf zaradim preko interneta. Bar nešto da pokrije račune i plati košaricu hrane. Ali internet je prebukiran s takvim ponudama, a ljudi su sve više bez novaca. Još uvijek svakodnevno pratim vijesti. Više ne čitam članke, samo bacim oko na naslove. Ni jedan nije obećavajući. Neke mjere popuštaju. Imamo neku novu stvarnost, učimo neki novi život. O freelancerima i dalje ni slovo. I dalje nas nema. I dalje ni jedna jedina mjera koja bi nam, barem malo, dozvolila da udahnemo.

Dolazim do zadnje faze žalovanja – prihvaćanje. Užasno mi pada. Kako da prihvatim da nikome ne trebam? Kako da prihvatim da ono što učim od 14 godine života nikome ne treba? Kako da prihvatim da silna oprema koju sam kroz godine kupila skuplja prašinu? Kako da prihvatim da s toliko potencijala, potpuno zdrava nikome ne trebam? Ne samo da ne trebam , nego nitko ni ne misli na mene?

I nisam samo ja tu bitna, masa je freelancera iz različitih zanimanja. Mi nikome ne trebamo. Na nas nitko ne misli. Mi ne postojimo. Osim onda kada treba platiti 40% na zaradu. Tu smo vidljivi. Tu nas prate. Tu postojimo. Tu trebamo.

Ako nas je ičemu ova situacija naučila to je da čovjek nije otok, da nije dizajniran da bude sam i da ne može sam. I ne, nije mi lakše što je većina u sličnoj situaciji kao ja. Da sam samo ja život bi i dalje tekao. Ovako stoji. Veliki dio života jednostavno stoji. I nitko za to neće nikada odgovarati. Prvima nam je ukinuta mogućnost zarade, zadnji ćemo se vratiti na teren. O tome između nitko ne vodi brigu.

Glumci, pjevači, konobari, rasvjeta, dekorateri, šminkeri, kuhari, kostimografi, sportaši, treneri, PR-ovci, novinari, slikari, kipari, snimatelji, fotografi i svi oni koji u ovaj svijet unose malo boje, bijeg od stvarnosti i izvlače najdublje emocije iz svih nas jednostavno ne postoje. Bez nas se može. Mi nismo bitni. Nikome.

Izvor: https://dznap.hr/

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
About the Author
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Leave a Reply

*