Vrijeme kada su žene htjele seks više nego muškarci

U 1600-tima, muškarac imena James Mattock izbačen je iz Prve Crkve Bostona. Njegov zločin? Nije koristio vulgaran jezik, smijao se tijekom svetkovine ili bilo što drugo što bismo mogli pomisliti da Puritanci nisu odobravali. James Mattock se dvije godine odbijao seksati sa svojom ženom. Iako je Mattockova zajednica očito gledala na njegovo suzdržavanje kao neprimjereno, vrlo je moguće da su prilikom njegovog izbacivanja na umu imali upravo patnju supruge.

Puritanci su vjerovali da je seksualna žudnja normalan i prirodan dio ljudskog života žena i muškaraca (dok god je bila heteroseksualna i ograničena unutar braka), ali i da žene žele i trebaju seks više nego muškarci.  Muškarac bi mogao odabrati da odustane od seksa s relativno malo muke, ali za ženu bi takva vrsta deprivacije bila mnogo teža.images

Danas pak ideja da su muškarci više zainteresirani za seks od žena toliko prevladava da se gotovo ni ne spominje. Prema općeprihvaćenim pretpostavkama, bilo da je riječ o razinama hormona ili “ljudskoj prirodi”, muškarci se moraju seksati, masturbirati i gledati pornografiju u mjeri koja naprosto nije potrebna ženama (a ako žena ima te potrebe u istoj mjeri, vjerojatno nešto nije u redu s njom). Žene treba tjerati, uvjeravati, čak i siliti da “daju” zato što im pomisao na seksanje i nije baš toliko privlačna sama po sebi, kažu popularni stereotipi. Seks je ženama uglavnom donekle neukusan ali nužan čin koji moraju obaviti kako bi zadobile odobravanje, financijsku podršku, ili pak kako bi održavale stabilnu vezu na životu. Nadalje, s obzirom da žene nisu robinje vlastitih žudnji poput muškaraca, odgovorne su pobrinuti se da ih netko ne “iskoristi”.

Ideja da su muškarci prirodno više zagrijani za seks od žena toliko je sveprisutna da je teško zamisliti da su ljudi nekada vjerovali drugačije. Međutim, tijekom većeg dijela povijesti Zapada, od antičke Grčke do početka devetnaestog stoljeća, žene su smatrane seksualno zaluđenim zlotvorima. U jednom atničko-grčkom mitu, Zeus i Hera su raspravljali uživaju li u seksu više muškarci ili žene. Kako bi razriješili dilemu, za mišljenje su pitali proroka Tiresiasa kojeg je Hera još prije pretvorila u ženu. On je odgovorio: “kada bismo seksualni užitak podijelili u deset dijelova, samo jedan bi pripao muškarcu, a devet bi pripalo ženi”. Kasnije su žene smatrane zavodnicama koje su svoju seksualnu podmuklost naslijedile od Eve. Njihova seksualna strast smatrana je znakom inferiorne moralnosti, razuma i intelekta i opravdavala je čvrstu kontrolu koju su nad njima vršili njihovi muževi i očevi. Muškarci, koji nisu toliko bili obuzeti žudnjom i koji su imali superiorne vještine samokontrole, smatrani su spolom za kojeg su prirodniji položaji moći i utjecaja.

Liječnik i psiholog ranog 20. Stoljeća, Havelock Ellis, možda je jedan od prvih koji je zabilježio ideološku promjenu koja se odvijala. U svojem dijelu “Studies in the Psychology of Sex” iz 1903., citira cijeli niz antičkih i modernih povijesnih izvora od Europe do Grčke, Bliskog Istoka i Kine, i svi imaju gotovo isti stav o snažnijoj seksualnoj želji žena. U 1600-tima, primjerice, Francisco Plazzonus je zaključio kako bi rađanje djece ženama teško bilo vrijedno truda kada im užitak seksanja ne bi bio značajno veći od muškarčevog. Montaigne, Ellis bilježi, je smatrao žene “neusporedivo vještijima i strastvenijima u ljubavi od muškaraca, i da su u ovom pogledu uvijek znale mnogo više nego što su ih muškarci mogli naučiti, jer je riječ o praksi koja se rađa upravo u njihovim venama”. Ideja da žene nisu strastvene nije se još ukorijenila u Ellisovo vrijeme. Njegov suvremenik, austrijski ginekolog Enoch Heinrich Kisch je otišao toliko daleko da je ustvrdio: “seksualni impuls toliko je snažan kod žena da u određenim periodima njena života ove primitivne snage u potpunosti dominiraju njezinom prirodom.”

No vremena su se očito mijenjala. 1891. Godine, H. Fehling pokušao je opovrgnuti uvriježenu mudrost: “Potpuno je netočna ideja da žena ima jednako snažan nagon prema suprotnom spolu kao i mladi muškarac… Pojava seksualnog dijela ljubavi kod mlade žene je patološka pojava.” 1896. Godine, Bernhard Windscheid je ustvrdio: “Kod normalnih žena, posebno onih iz viših društvenih slojeva, seksualni instinkt je stečen, a ne urođen; kada je urođen ili se budi sam od sebe, tada je riječ o abnormalnosti. Budući da žene ne poznaju ovaj instinkt prije braka, ne nedostaje im ako ga nemaju prilike naučiti tijekom života.”

Što se dogodilo?

Naravno, ideje o rodu i seksualnosti nisu iste posvuda, i unutar svakog razdoblja i prostora uvijek postoje debate i različiti pogledi. Priča o načinu na koji se ovaj stereotip obrnuo nije jednostavna za pratiti niti se odvila odjednom i u jednakoj mjeri. Povjesničarka Nancy Cott upućuje na uspon evangeličkog protestantizma kao katalista ove promjene, barem u Novoj Engleskoj. Protestantski svećenici čije su kongregacije sve više sačinjavale bijele žene srednje klase vjerojatno su smatrali mudrim oslikati svoje vjernice kao moralna bića koja su posebno podesna za prihvaćanje poziva vjere, a ne kao okaljane zavodnice čija je sudbina zapečaćena izgnanstvom iz raja. Žene su s odobravanjem prihvatile ovu sliku i pomogle ju iskonstruirati. To je bio njihov put ka ostvarenju određene razine jednakosti s muškarcima, pa čak i superiornosti.

Kroz evanđelje, kršćanske žene “uzdizane su iznad ljudske prirode, do razine anđela”, kao što je to opisano u knjigama “The Female Friend” iz 1809 godine, ili pak “The Duties of Christian Virgins”. Naglasak na seksualnoj čistoći u naslovu djela je otkrivajuće. Kako bi žene postale novi simboli protestantske predanosti vjeri, morale su žrtvovati pravo na priznanje svoje seksualne želje. Iako su puritanci vjerovali da je i za muškarce i žene potpuno prihvatljivo željeti seksualni užitak unutar okvira braka, žene su sada mogle priznati želju za seksom samo ako im je cilj bio ostvariti dublju povezanost sa svojim muževima ili kako bi zadovoljile svoje ‘majčinske nagone’. Kao što je Cott ustvrdila “Izostanak strasti bila je druga strana medalje kojom je plaćena, da tako kažemo, pristupanje žena moralnoj jednakosti.

Pozicionirajući se kao prirodno čedne i kreposne, protestantice su mogle boriti se za svoju moralnu i intelektualnu jednakost muškarcima. Uspjele su izrezbariti prostor za sebe u javnom i političkom životu u kojem su sada mogle sudjelovati kao društvene reformatorice, zagovarajući moralne ciljeve poput dobrotvornog djelovanja za siromašne i prohibiciju. U razdoblju kada su muškarci legalno mogli silovati svoje žene (što je u SAD-u trajalo sve do 1993. godine), pretpostavka žene kao bića bez strasti omogućila je barem ograničenu osnovu na kojoj su se mogle izuzeti od neželjenog seksa sa svojim muževima. Ipak, ove koristi bile su dostupne samo određenom sloju žena. Kao što su John D’Emilio i Estelle Freedman pokazale “Ideja urođene ženske kreposti ili izostanka seksualne strasti primjenjivale su se samo na domaće žene srednje klase; imigrantkinje, radnice i crne žene i dalje su smatrane seksualno strastvenima, a time i seksualno dostupnima.” (Sjetimo se Windscheidove tvrdnje da su žene, posebice bogate žene, prirodno rođene bez seksualnih poriva). Srednjeklasne bijele žene mogle su naglasiti svoje sličnosti s muškarcima svoje rase i klase i tako osigurati određene privilegije prihvaćajući ideologiju koja je postulirala fundamentalne seksualne razlike između njih i drugih žena.

No ukoliko su se žene izdignule na razinu anđela svojim navodnim nedostatkom strasti, utoliko su niže mogle pasti ako bi se prepustile svojoj žudnji. Kao što D’Emilio i Freedman objašnjavaju, “u prošlosti, dok god se pokajala, žena koja je griješila, kao i muški prijestupnik, mogla se ponovno integrirati u zajednicu. Sada, međutim, budući da su žene navodno bile moralnije od muškaraca, njihov pad bio bi toliko snažan da bi ih okaljao za cijeli život. Ove “pale žene” odbačene su od strane svojih obitelji i zajednica i često su bile prisiljene prostituirati se kako bi preživjele.r-foreplay-600x275

Navodno snažniji seksualni poriv žena bio je argument za njihovu inferiornost, no jednom kada je ova pretpostavka obrnuta, nitko nije tvrdio da je muškarčeva žudnja znak fundamentalne iracionalnosti koja bi ga sprečila da se može baviti biznisom ili politikom. Umjestno hendikepa, snažni seksualni apetit postao je vrlina u onom trenu kada se počeo smatrati karakteristikom muškarca. Ženama, budući da im nedostaje strasti, navodno nedostaje i ambicija za uspjehom. Slično kao i seks, javna sfera rada smatrana je prljavom i neukusnom, teško prikladnom za krhki senzibilitet žene. Budući da je njezin instinkt majčinski a ne seksualni, najprikladniji posao za ženu je kreposni rad u kućanstvu i s djecom. Crne i siromašne žene, s druge strane, grubo su isključene iz ove uloge krhkog cvijetka. Njih se i dalje gledalo kao prikladne za rad i za zadovoljavanje seksualnih poriva bijelih muškaraca koje više nisu mogli zadovoljiti sa svojim ženama.

Ipak, možda najdugotrajnija posljedica pojave nestrastvene žene je razvoj jednog podumklog oblika seksizma čija je prisutnost vidljiva u mnogobrojnim reklamama za brzu hranu i pivo koje muškarce oslikavaju kao hrpu mutavih petogodišnjaka u tijelima odraslih osoba. Žene su pametnije, odgovornije, brižnije i principijelnije od muškaraca čiji su instinkti primitivni i apetiti tjelesni. S obzirom da su muškarci kao takvi potpuno nesposobni pomoći u odgoju vlastite djece (budući da su skoro i sami djeca), taj posao spada na žene. S obzirom da su muškarci previše nesposobni za kućanski rad, njihove dosadne i razumne žene ga moraju obavljati. S obzirom da se muškarci ne mogu obuzdati, žene se trebaju držati dugih suknji, izbjegavati alkohol i suzdržavati se od flertanja. Za žene, neuspjeh u odašiljanju potpunog nedostatka strasti znači da su same odgovorne u slučaju silovanja. “Čistoća žene je trajna barijera na koju plima muškarčeve senzualne prirode nasrće”, kako je to jedan devetnaestostoljetni reformator ustvrdio, a taj stav prevladava i danas.

Čak i kada se rodne uloge promijene, seksizam ima nevjerojatnu sposobnost prilagodbe, a tu sposobnost mogućom čini upravo naša povijesna amnezija. Povezivanje muškaraca sa žudnjom nedavna je inovacija baš kao i povezivanje curica s rozom i dečkiju s plavom bojom (prije manje od sto godina, ovaj je orodnjeni sustav boja također bio orbnut). Ipak, čak i uz sve ove promjene, neke su stvari postale sumnjivo nepromjenjene.

Kad su žene bile seksualna bića, njihovo mjesto je bilo u kućanstvu, vezano uz ulogu brižne majke. Kad su žene postale nestrastvene, njihovo je mjesto i dalje ostalo vezano uz ulogu brižne majke. Baš zanimljivo, zar ne? Rodne uloge crpe svoju moć iz činjenice da se doimaju prirodnima i vječnima. Pogledom u prošlost možemo otkriti ovaj veo i uvidjeti da su te kategorije zapravo stvorili ljudi, i da ih oni isto tako mogu i mijenjati.

(Ivan T. libela.org)

 

Tvoj share je nekome vrijedna informacija!
O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Komentiraj

*