Život na sjeveru

Piše: Robin Mikulić

Vratio sam se u pakao svog djetinjstva i shvatio da je Međimurje stvarno obećana zemlja

Stari je tog petka popodne mene i Borga utrpao u auto i krenuli smo. Bio sam napetiji od psa koji je, pogađate, opet imao proljev. Odgađao sam put pet dana, ali g*ovno je već bilo postojano pa više nisam mogao lagati niti sebe ni svijet. Vrpoljili smo se obojica kao da nas voze na klanje. Prvi put smo stali još u Zagrebu, doslovno pet minuta od stana. Svoje sam napadaje panike bezočno pripisivao psu.

Mama je poluozbiljno, s dobrim pravom, komentirala da bi ona radije oprala zadnji sic nego stala jer bih se mogao predomisliti i pobjeći. S mojim se stricem kladila da se vraćam samo kako bih u roditeljskom domu ostavio psa. Opet. Tretiram svoj rodni kraj kao azil. Baka se već godinama pokapa u grob samo da nakratko svratim doma, bez zafrkancije. Druga me već isto toliko godina pokušava bezuspješno potkupiti. Ostatak rodbine me već ionako odavna prekrižio. I ne živim u Siriji niti me itko ondje odakle sam godinama držao zaključanog u mračnom podrumu, makar mnogi to mislili – a nekad sam i ja među njima – da bi to bilo bolje za svijet.

No, zamislite sad, recimo, ovo: osnovali ste obitelj, za par desetaka tisuća eura kupili ste svoju kuću od 100+ kvadrata, imate stabilan posao, kredit ili dva i sve to do 30-e. Ali i vrt koji vas hrani, par kokoši i možda koje prase. Baka servis iza ugla prije nego dijete pošaljete u pristojnu osnovnu školu do koje može sigurno dopješačiti za manje od 10 minuta.

Doktori, zubari i popovi često su vam bliže nego u metropoli

Vrlo je vjerojatno da negdje imate i neke gorice, možda kakvu klet. Ako ništa drugo, u svom dvorištu imate brajde tako da vam je besplatni alkohol na raspolaganju barem od Martinja do Uskrsa. O rakiji da ne govorimo. Pečete li ju, doduše, jaku poput moje bake i njene sestre, onda možda više niti ne možete govoriti jer vam je ta ista rakija spalila glasnice. U najboljem slučaju.

Do pred 15 godina Međimurje je bila pustoš

Tako bi otprilike mogao izgledati vaš život, ako ste se ugnijezdili u županiji koju su mediji svojedobno uspoređivali sa Švicarskom – Međimurju. Moram, doduše, priznati da kao netko tko je tamo odrastao nikad nisam dokraja mogao shvatiti zašto je tome tako. Kao dijete koje je odraslo na selu koje broji manje od dvije tisuće duša – groblje prilikom izračuna nisam uzeo u obzir – mogao sam se baviti samo nogometom ili biti vatrogasac, kasnije plesati u folkloru. Sve ostale izvannastavne aktivnosti, i mislim na doslovno sve izvannastavne aktivnosti koje uključuju i maloljetnicima zabranjeno bančevanje, bile su centralizirane u Čakovcu ili, još gore, u svjetlosnim godinama udaljenom Varaždinu. Nemate pojma koliko vas roditelji moraju voljeti da dođu po vas oko 3 ujutro i ne zabiju vam na putu kući nož u koljeno. Bog zna da ja bih.

Da bih došao do srednje škole morao sam ustajati oko 5 ujutro jer vlaka kasnije nije bilo pa ako bih zakasnio na taj, zaradio bih čitav dan neopravdanih sati.
Istini na volju, nemam na rukama niti nogama dovoljno prstiju na koje bih mogao izbrojiti sve one situacije kad bi me mama, koja inače poštuje sve prometne propise kao da ih je napisao sam papa, poput vozačice relija vozila u Čakovec. Hvala, mama, što sam stigao na svaki sat latinskog. Samo su ti još moja tri čira zahvalnija od profesora Rašića.

Sjećam još uvijek jako dobro koliko sam bio sretan kad sam pobjegao iz Međimurja. Štoviše, uvijek sam se čudom čudio zašto bi se netko tamo poželio vratiti, makar i na vikend. Za potrebe ovog članka ipak sam se vratio u Međimurje na nekoliko dana i provjerio kakvo je stanje 12 godina nakon što sam se preselio u Zagreb. Očekivao sam da će me dočekati zona sumraka kakva mi se urezala u pamćenje, ali prilično sam se iznenadio. Da horor bude strašniji, većim dijelom ugodno.

Obećana zemlja, ako se palite na krumpir

Čim pređete Dravu shvatit ćete da se u Međimurju živi bolje nego u većini drugih ruralnih dijelova Hrvatske. Sela su gusto naseljena, dvorišta uređena, fasade oličene. Dobro, možda vas gdjekad koja zapeče u oku, ali o ukusima se, kao što dobro znamo, ne raspravlja. Na voznom bi parku Međimurcima pozavidjeli i mnogo bogatija braća sjevernjaci Norvežani. Pitate se kako, kad oni imaju naftu, a mi samo krumpir (za one manje upućene, Međimurje je u svijetu poznato i kao carstvo krumpira s Dodlekom na tronu). Imamo mi svoje tajne: starije generacije gastarbajtera koje su u nekad siromašni kraj injekcirale prijeko potrebni kapital.

Čak su i statistički podaci na strani naše male Švicarske. Da, i kad je demografija u pitanju. Broj rođenih i mrtvih, prema posljednjem popisu stanovnika, bio je gotovo isti – točnije, umrla je jedna bakica više od curice koja ju je zamijenila među živima. Nažalost, nisam bio na sprovodu iako mi je vjerojatno rođakinja. Mladi koji se iseljavaju povode se za svijetlim primjerima starijih generacija pa su na privremenom radu tijekom tjedna dok za vikend svoj u Europi zarađeni novac troše doma. Radno aktivnog stanovništva ima više od 50 posto, ljudi su u prosjeku par godina mlađi od ostatka Hrvatske, a nezaposlenost se kreće oko 6 posto s tendencijom pada. Industrija cvijeta, a čak je i politička situacija već godinama stabilno liberalna pa su Međimurci tako 2013. na referendumu o ustavnoj definicija braka bili najliberalniji Hrvati koji su podržali inicijativu.

Posla ima, ali se zarađuje manje

Sve odreda sami hvalospjevi, vidite. Lako tako onda. No, nije sve baš toliko bajno kao što ćete uskoro vidjeti. Sreo sam, naime, neočekivano svoju srednjoškolsku kolegicu nakon par godina pa što ne bismo otišli na kavu. Žena je diplomirala, radila u Zagrebu na rukovodećim pozicijama i onda se, zbog ljubavi, vratila u Međimurje. Zajedno smo se smijali kako je to š*pak u koji se nikad nećemo vratiti. Vremena se mijenjaju.

Planira osnovati obitelj, za koju godinu dok se ne skući. Jedini joj je problem što posla za visokoobrazovane baš i nema, barem ne dobro plaćenog. Navikla je, naime, na iznadprosječnu plaću, a prosječne su plaće u Međimurju među najnižima u zemlji. Drugi je problem taj što čovjek čak i u obećanoj zemlji ponekad treba veza. Srećom, malo nas je pa se svi nekako odnekuda znamo tako da je i to manji problem nego u ostatku Lijepe naše. Ne brine se, kaže, jer posao traži tek koji mjesec, a već je dobila nekoliko ponuda kojima se može uvijek vratiti. Neće raditi za 1.000+ eura, ali će se za početak zadovoljiti i s onih 4.500 koliko joj nude.

Olakotna je okolnost, kaže, što su cijene nekretnina ipak niže nego u bilo kojem gradu u kojem je živjela. Kredit joj, dakako, svejedno ne gine. Poput mnogih drugih mladih Međimuraca razmišlja o pokretanju svog vlastitog biznisa. Na raspolaganju joj je niz mjera za (samo)zapošljavanje, a na praksi se drugih uvjerila da biznis može uspjeti. Jedino što ju, kaže, zapravo smeta činjenica je da čovjeku u Međimurju stvarno treba auto jer ne možeš ipak svaki dan par puta dnevno biciklom prevaliti 3-4 kilometra do prvog većeg dućana. Samo za informaciju, moje selo (ono isto selo s manje od 2 ‘iljade duša) broji čak 4 dućana, 3 birtije, vrtić, jaslice, školu, ljekaru i poštu. Crkvu, naravno. Imamo čak i dvije tvornice, da se pohvalim.

Raj za mlade obitelji

Sjećate se kako sam govorio da kad sam ja bio mali u selu niti njegovoj blizini nije bilo ničega? E, pa stvari su se radikalno promijenile. U radijusu od 5 kilometara sada djeca mogu pronaći sve i svašta – od učenja stranih jezika, preko plesa i dramskih radionica do cijele abecede sportova. Otkrila mi je to nedavno sestra koja se nakon par godina života u Zagrebu vratila kući. Rodila je već isto pa zato i zna sve te stvari. Istinabog, sa svojom mladom obitelji zasad živi još kod punice, uredili su si stan na katu jer u Međimurju se ne živi dovijeka s roditeljima za istim stolom, ali trenutačno preuređuju bakinu staru kuću. Ima 26 godina. Možda 27, loš sam matematičar, a još gori brat.

Jedino se tata nešto žalio. Brojio je čovjek po kućama ljude i zaključio da više nema ljudstva koliko je bilo kad je on odrastao. Čak je par kuća prazno, a nekad je u njima živjelo i po 8 ili više ljudi. Zaboravlja jedino spomenuti koliko je novopridošlica u selu kupilo stare kuće i uselilo se u njih s hrvatskim prosjekom od 1,5 djeteta. Kako čovjek rodi pola djeteta ne znam, ali to je i dalje u posljednjih 5 godina 5 novopridošlih obitelji više nego bilo gdje drugdje izvan Zagreba. Dobro, ili Rijeke ili Splita.

Da živim doma imao bih dosad barem vlastiti stan

Troškovi života također su znatno niži od mojih u Zagrebu. Recimo, meni moja plaća nije dovoljna da pokrijem sve svoje mjesečne izdatke pa mi kao pravom milenijalcu još uvijek ulijeću roditelji dok moji vršnjaci doma već imaju svoje vlastite nekretnine koju su jednom trećinom, vjerojatno i više, već otplatili. Ja to pripisujem činjenici što je pivo jeftinije, iako doma svi ionako piju gemišt koji košta par kuna. Ili se druže po kletima, ne zato što su škrti već zato što se Međimurci jako vole družiti i pritom ne ugrožavati druge sudionike u prometu što dokazuje i pad broja prometnih od 6 posto. Osim toga, svi volimo nešto i pojesti dok pijemo, a domaće sušeno meso je, kao što svi znamo, najbolje. Osobito ako usto na stol još zalutaju slanine, ne slanina već slanine kao svinjska mast.

Na kraju sam doma ostao umjesto predviđenih 24 sata čitavih 5 dana i shvatio da Međimurje nije nimalo paklu kakvim sam ga predstavljao ja ili, ako ste pobornik suvremene hrvatske književnosti, Kristian Novak. Upravo suprotno. Znam da mi nije nalik pisati ovakve hvalospjeve, vjerujte mi da će se o ovom tekstu u redakciji pričati, ali upravo sam zbog vlastite nevjerice morao pribjeći statističkim podacima kako bih potkrijepio istinu više sebi nego vama. Tko zna, možda ćemo se uskoro čitati na nekom lokalnom međimurskom glasilu. Dotada za Brogom skupljam još uvijek g*vna po istoj ruti. I, ne, suprotno svim uvjerenjima, baka nije sponzorirala niti mene niti ovaj članak, što ne znači da ne bih volio da jest.

(Izvor: 100posto.hr)

Foto: Profimedia

O autoru
Međimurje Press – specijalizirani vremenski zapisnik koji donosi najnovije i pouzdane vijesti iz Međimurja.

Vezane vijesti

Komentiraj

*