Možda manje poznata, ali izrazito zanimljiva vrsta muzejske građe koja se čuva u fundusu Muzeja Međimurja Čakovec jesu odlikovanja. Ona predstavljaju oblik nagrađivanja i društvenog priznanja koja se dodjeljuju članovima društva radi njihovih izvanrednih vojnih ili civilnih zasluga. Dijele se na ordene i medalje. Izuzetan su povijesni izvor jer svjedoče o političkim događajima, ratnim zbivanjima i društvenim prilikama, a njihova umjetnička izrada o kulturnom izričaju sredine i razdoblju u kojem su nastala. Proučavanjem odlikovanja bavi se posebna znanstvena disciplina tzv. faleristika koja se postepeno afirmirala u pomoćnu povijesnu znanost. 
Odlikovanja u posjedu Muzeja Međimurja Čakovec datiraju u 19. i 20. stoljeće, a dobar dio njih pripada razdoblju Austro-Ugarske Monarhije. Zbog povijesnog značaja i zanimljivosti, umjetničkog oblikovanja i simbolike, kao predmet dana odabrali smo primjerak austrijskog carskog odlikovanja – Orden željezne krune III. stupnja. Riječ je o jednom od najvažnijih odlikovanja u Habsburškoj Monarhiji u razdoblju 19. i početku 20. stoljeća. Osobe odlikovane ovim ordenom nosile su počasni naslov viteza Reda željezne krune.
Povijesni je kuriozitet da je Red željezne krune zapravo osnovao Napoleon Bonaparte u spomen na svoju krunidbu za kralja Italije u Milanu 1805. godine kada je bio okrunjen starom krunom langobardskih kraljeva poznatom i pod nazivom „Željezna kruna“. Prema legendi kruna sadrži željezni čavao s kojim je Isus Krist bio raspet na križu. On se nalazi u uskom željeznom obruču s unutrašnje strane krune čija je vanjština sastavljena od šest zlatnih pločica ukrašenih dragim kamenjem. Danas se kao relikvija čuva u katedrali u Monzi nedaleko Milana. Tom se krunom tisuću godina ranije okrunio i Karlo Veliki nakon što je 774. godine porazio Langobarde, a njome su se krunili i kasniji carevi Svetog Rimskog Carstva u svojstvu kraljeva Italije.
Red željezne krune ukinut je s Napoleonovim slomom i njegovom abdikacijom 11. travnja 1814. godine. Nakon vojne intervencije Austrijanaca i njihove aneksije Lombardije i Venecije 1815., austrijski car Franjo I., u spomen na taj događaj, obnovio je Red željezne krune 1. siječnja 1816. godine. Austrijski carski Red željezne krune imao je 3 stupnja odlikovanja kao i njegova francuska inačica. Razine odlikovanja razlikovale su se u dekoraciji, veličini, načinu nošenja i važnosti. Najviši rang imao je vitez prvog stupnja.
U središnjem dijelu Ordena je dvoglavi okrunjeni austrijski carski orao koji na grudima nosi plavo emajlirani štit s monogram osnivača ordena „F“ (Franciscus), a na stražnjoj strani štita godinu austrijske aneksije Lombardije „1815“. Pod orlom se nalazi Željezna langobardska kruna, a iznad orla velika crveno emajlirana rudolfinska kruna. Kod vitezova 1. stupnja ordenski se znak nosio na zlatno-žutoj lenti plavih rubova prebačenoj preko desnog ramena, a uključivao je i četverokraku zvijezdu koja se nosila na prsima. Kod odlikovanja 2. stupnja ordenski znak se nosio na manjoj lentici oko vrata, a kod 3. stupnja na trokutastoj vrpci na lijevoj strani prsnog koša. Od druge polovine 19. stoljeća bilo je propisano signiranje ordena žigom radionice pa prema tome znamo da je primjerak Ordena željezne krune III. stupnja iz Muzeja Međimurja Čakovec rad poznate bečke zlatarske i draguljarske radionice “Rothe”.
Orden je bio znak pripadnosti Redu i dokaz časti koju je pojedinac mogao steći za svoju hrabrost i odanost vladaru i državi kao i za svoj doprinos Monarhiji, narodu i društvu. Uvođenje u Red bilo je propisano posebnim pravilima, od odjeće, ponašanja, ceremonija, prisege i ostalih elemenata. Vitezovi su trebali prisegnuti na vjernost, poštovanje i pokornost caru, njegovim nasljednicima i dinastiji te su bili dužni u javnosti nositi znakove Reda. Pripadnost Redu pružala je poseban društveni status i određene privilegije kao na primjer pravo stjecanja plemićkih i dvorskih titula (do 1884.) ili na primjer pravo ulaska na dvorske svečanosti.
S vremenom je Orden željezne krune doživio neke dekorativne i sadržajne preinake. Godine 1860. uvedene su ratne dekoracije za zasluge stečene u neposrednom okršaju s ratnim neprijateljem što je bilo u obliku lovorovih grančica na orlovima krilima. Novi dekorativni i simbolični znak uveden je krajem 1916. godine u obliku ukrštenih mačeva između orla i carske krune za sudionike Prvoga svjetskog rata. Time je dodatno povećan broj njegovih oblika pa je redoslijed postao vrlo kompliciran s čak 15 varijanti dekoracija i odlikovanja. To je bilo u skladu s prilikama za vrijeme Prvoga svjetskog rata kada je povećana potreba za odlikovanjima postupno vodila do njihove degradacije, posredno najavljujući i posljednje trenutke Monarhije.
Pripremila: Magdalena Vrbanec, kustosica povijesnih zbirki