Trag dobrote koji na svojoj svakodnevnoj ruti ostavlja Zdenka Duhović (51) iz Donje Dubrave vodi nas u Čukovec. Gerontodomaćica, zaposlena u Centru za pomoć u kući Međimurske županije, parkira pred starijom kućom čije opeke pamte vrlo stara vremena i „naoružana“ energijom ulazi u dom korisnika Željka Vlaha (64). Drva nestaju pucketajući u vatri i ostavljajući topao trag za svojim trajanjem… baš kao i Zdenka.
„Ovo što radim, nije posao. To je moje poslanje“, započinje Zdenka priču o zvanju, u kojem se našla slučajno ili nekom pravednom odlukom sudbine.
„Trgovkinja i obućarka sam strukom i nekada sam radila u okolici Ludbrega u jednoj trgovini. Uvjeti rada su bili iznimno teški i već su se počeli odražavati na moje zdravlje, kad je do mene došla vijest o otvaranju programa Zaželi, za gerontodomaćice. Ni trenutka se nisam dvoumila. Kao da sam na to čekala cijelog života. Dala sam otkaz, usprkos vremenskom ograničenju programa, a kasnije se zaposlila u Centru za pomoć u kući Međimurske županije i sve je sjelo na svoje“, govori Zdenka, dok dodaje začine u ručak koji je upravo završavala u domu korisnika Željka. No, najvažniji začin je njezina dobrota i snažan val optimizma kojim preplavi prostor u kojem se nađe.
„Željko i ja smo sad već pajdaši. Iznimno je zahvalan i skroman čovjek i divota je pomagati mu. Dojurim ujutro k njemu u Čukovec, skuham, pospremim, pa malo porazgovaramo, a potom se vratim u Čakovec po 17 obroka koje odvezem na odredišta, uz obilazak još korisnika kojima pomažem oko svega što im je potrebno da bi im život bio uredniji, srca ispunjena i svakodnevica lakša. To je ono što ja njima dajem, no velika većina korisnika meni daje još mnogo više, kad vidim da sam probudila želju za životom i nadu u njima. Taj se osjećaj ne može mjeriti novcem niti ičim materijalnim na ovome svijetu!“, kaže Zdenka i argumentira: „Željko me svako jutro, u ovo zimsko doba, dočeka s naloženim šporhetom… da dođem u toplo… to je za mene neprocjenjivo!“
Željko Vlah nam priča da mu je dan ispunjen Zdenkinim prisustvom i nakon njezina odlaska drugim korisnicima. Ode malo u dvorište, napravi što treba i koliko može, pa se vrati u kuću, a tamo miriše upravo spravljen ručak. Tako padne i noć, što za Željka znači da je sve bliže novo jutro obasjano Zdenkinim osmijehom.
Zdenka Duhović iz iskustva svjedoči o važnosti organiziranja pomoći najslabijima, marginaliziram i zaboravljenim ljudima u zajednici. Međimurska županija među rijetkima financira i održava taj model, podržavajući rad svog Centra: „Znam da je to rijedak primjer u našoj zemlji i ponosna sam zato što nas pokazuje u dobrom svjetlu. To je pitanje civiliziranosti. Uvijek će biti onih koji žele pomoći ljudima u nevolji, ali nemaju sve sredine nekog tko će to koordinirati i pretvoriti u stabilan, dugoročan oblik podrške. Gerontondomaćice obavljaju posao koji ne možete raditi ako ne volite ljude. Istovremeno to je posao koji sam od sebe, svojom prirodom, probire one koji ga rade srcem“, smatra Zdenka.
Svjedoči i o težoj strani svoga poslanja. Ne teče baš posvuda med i mlijeko: „Ljudi s kojima mi radimo život je oštetio, razrušio im nade pa ima situacija u kojima nije lako uspostaviti kontakt. Bude svega, a ako eventualni problem ne uspijemo same premostiti na terenu, ravnateljica našega Centar Lana Frana Kanoti nađe rješenje. S druge strane, imam korisnike koji bi razgovarali, ali snage u njima više nema. Pomažem i jednom starom čovjeku koji više ne može ustati iz postelje. Osjećam koliko je riječi zahvalnosti u njemu, ali više ih ne može izgovoriti. Ne može samostalno ni jesti, moram ga nahraniti. No, ljudsko je biće u stanju emociju pokazati i na druge načine. Svaki put kad ga hranim, stavi svoju slabašnu ruku na moju i pogleda me u oči. Nasmiješim se, ohrabrim ga i razgovarali smo zapravo više, nego mnogi ljudi tisućama izgovorenih riječi“, kaže Zdenka Duhović.
NE BI ME VIŠE BILO…
Željko Vlah iz Čukovca, iako godinama još nije zakoračio u starost, bio je na rubu beznađa. Teška bolest stavila mu je svu snagu na kušnju. Uspio je pobijediti i oporaviti se fizički nakon operacije, ali usamljenost i umor od stalnog, uzaludnog razgrtanja sivila života, nastavili su ga nagrizati.
„Zdenka je jako dobra žena. Ne bi mene više bilo da mi ne pomaže. Niti bih imao volje skuhati sebi obrok, niti bilo kaj raditi, niti živeti…“, kaže Željko pa mu riječi presahnu, ali misao nepogrešivo završava suza ganuća u oku.
Zdenka u tom trenu skida naočale te i sama briše orošene oči. Smije se i kaže: „Suze su dobre. Govore koliko nam je sve ovo važno i koliko smo ljudi.“
Autor: Željka Drljić
