Međimurje Press
Udruge

Kratko je sjećanje, a tako je brz zaborav!

Željko Tomašić, mag.ing.aedif predsjednik Društva VETERAN – Ovo je moja priča!

Ratni vihor me odveo po hrvatskim ratišnima od samog početka Domovinskog rata, pa to završetka.  VRO „Bljesak“ me je zatekla na dužnosti Načelnika inženjerije VI. Zbornog područja Bjelovar, znači kao člana Zapovjedništva koje je po zapovijedi Glavnog stožera OS RH vršilo pripreme za VRO, a u tijeku same Operacije rukovodilo napadnim djelovanjima na smjeru: Nova Gradiška – Okučani – Stara Gradiška. A po završetku bojnih djelovanja preuzelo osiguranje državne granice, te stvaranjem uvjeta za povratak prognanika u Zapadnoj Slavoniji.

Glavne inženjerijske radnje pripreme VRO „Bljesak“  na oba smjera napada provela je 34. inženjerijska bojna iz Čakovca pod zapovjedništvom umirovljenog brigadira Zlatka Lečeka i njegovog zamjenika brigadira Dragutina Remenara.   34. inžb je imala Zapovjedništvo i većinu bojne u selu Šumetlica kod Nove Gradiške još od jeseni 1994. godine, gdje su premješteno iz Čakovca po mojoj zapovijedi kao najodgovornijeg za planiranje i provođenje inženjerijskog osiguranja u VRO „Bljesak“.

Inženjerci 34. inžb (pionirska satnija – zapovjednik brigadir Alan Srpak) su sa minama odmah po otpočinjanju VRO Bljesak s minama bila spremna na putu prema Staroj Gradišci u selu Nova Varoš zapriječiti cestu, kako neprijatelj ne bi mogao izvlačiti ratnu tehniku. No, kako je četnička vojska ispred tenkova stavila svoje civile na traktorima i u automobilima, general Stipetić je zapovjedio da se mine ne postavljaju, a  potom su inženjerci 34. inženjerijske bojne (satnija za razminiranje – pod vodstvom brigadir Dragutina Remenara) među prvima ušli u oslobođene Okučane, te pregledali i razminirali glavne smjerove kretanja kako bi se mogla VRO privesti kraju.

Lijepo je znati da su pripadnici 34. inžb na čelu s brg. Srpakom u ranu zoru 02.05.1995. godine ušli u Staru Gradišku i zapriječili most preko Save sa minama i fortifikacijskim zaprekama koje su tu ostale od baze UNPROFOR-a koju je posada napustila po našoj obavijesti da kreće VRO „Bljesak“.

Po završetku bojnih djelovanja 34. inženjerijska bojna se preselila u selu Bodegraji (Okučani) odakle je nastavila sa sanacijom bojišta (ratnici znaju što je to), te razminiranjem terena i izgradnjom puteva stvarajući uvjete za povratak prognanika.  S tog razmještaja 34. inžb je krenula u VRO „Oluja“.

  1. inžb je po mojoj zapovijedi formirala prvi Centar za razminiranje sa sjedištem u Daruvaru koje je vodio satnik Drago Šarić, to je u neku ruku preteča današnjeg HCR-a.

Iz Međimurske županije jedina postrojba koja je učestvovala u VRO „Bljesak“ je bila 34. inženjerijska bojna

Ponosan sam na moje/naše Međimurce,  a sjećam se i kako je nekoliko pripadnika tada već demobilizirane 54.spb koje je vodio Toni Habijan – Slika, došla kod nas u Okučane kao dragovoljci i stavila se na raspolaganje 34. inženjerijskoj bojni.

Gledam jučer međimurske medije, sve je jedna velika lijepa priča o prvosvibanjskom grahu, ali malo tko se sjetio međimurskih ratnika u VRO „Bljesak“, a još manje naših poginulih vitezova.

Naslovnice blješte čestitkama čelnika JLP(R)S za Prvi svibanj,  a nema čestitki ni zahvalnosti učesnicima VRO „Bljesak“ koji su svoje živote izložili riziku da bi se danas mogao kuhati prvosvibanjski grah.

Međimurska županija organizirala jučer organizirala obilježavanje VRO „Bljesak“ i ta vijesti je bila na linku: https://medjimurska-zupanija.hr/zbivanja/obiljezavanje-28-obljetnice-operacije-bljesak-vojno-redarstvena-akcija-hrvatske-vojske-i-policije-republike-hrvatske/, ali danas je ta vijest skinuta s mrežne stranice Županije. Čudno je što na to obilježavanje nije pozvana udruga 34. inženjerijske bojne Čakovec, kao jedinog sudionika VRO „Bljesak“ iz Međimurja.

Koliko sam kao hrvatski branitelj bio ponosan na svoje Međimurce i dičio se time u svim zapovjedništvima gdje sam radio, šireći glas i slavu o Međimurcima i Međimurskoj županiji, toliko sam sada jadan kada vidim da je „vojnički grah“ (čitaj „srpski pasulj“) važniji od branitelja koji ne samo da su stvarali Hrvatsku, nego i Međimurku županiju sa svim JLS.

Neke Općine zabranjuju postavljanje spomen obilježja braniteljima, na centralnom spomeniku međimurskim braniteljima na groblju Mihovljan nema vjerskog znaka (križ ili krunica), a svi branitelji su poginuli zazivajući majku i Boga. Svi poginuli branitelji su pokopani uz vjerske obrede.

Nijedno groblje u Međimurskoj županiji nema „Aleju branitelja“ iako je po Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji  moraju imati.

Pitam se: „Imamo li obraza gledati u oči jedni drugima ?“

Željko Tomašić

 

Vezani članci

Komentirajte

Vijesti iz Međimurja