Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Psić, avlijaner, teško je dahtao, stisnut uz zid. Niz zamrljanu dlaku, po kratkoj nožici kapa krv. Pogled – od kojeg stijena puca – upirao je u ljudske oči. Ljepljivo, vrelo srpanjsko jutro kuhalo se na gotovo 30 Celzijevih.
Tri žene odmah su prišle ranjenom biću, tepajući mu kao svojim unucima. Potom se stadoše žustro dogovarati kako mu pomoći. Priđoše još dvojica muškaraca zrelije dobi, potom i dječarac maturantskog uzrasta. Ubrzo, “konzilij” donosi odluku, dječarac pretražuje internet mobitelom i zove.
Uslijedio je sretan kraj i pesek Ljubav transom odlazi u sigurnost… prvo veterinaru, potom u okrilje koje svaki porezni obveznik u Međimurju, kao član humane, visokocivilizirane zajednice osigurava.
Malo dalje od te točke dobrote, na samom ulazu u trgovački centar u Čakovcu, preko visoke kante za smeće visi presavijen mladić. U 15-ak minuta, najmanje 50 ljudi prolazi pored njega. Netko ni ne pogleda, netko tek baci pogled u lice sklopljenih očiju i – prođe. Glava mu je oslonjena na metalnu kapu spremnika za otpad, okrenuta postrance. Lice otkriva jako mlade godine i tamnu put. Dovoljno za odustajanje od svake brige.
Mnoge koji ulaze ili izlaze iz trgovačkog centra poznajem, te pitam jednog, pa drugog prolaznika bi li mi pomogao da ga pokušamo probuditi i vidjeti treba li zvati pomoć: “Maaa, neee, suseda, pijani je. Pustite to”, govore mi dobri ljudi. 8:45 je. Temperatura zraka približava se 30. stupnju ljestvice. U mislima vidim da je negdje pao i umro od toplinskog udara. Zovem hitnu.
Stižu brzo, no u tih nekoliko minuta, mladić se budi, u čudu gleda oko sebe, dobro ga zanosi, no uspijeva ostati na nogama, čak i dobauljati pola metra do drveta na koje je naslonio bicikl. Tako ga je tim hitne medicinske pomoći zatekao. U tom trenutku je već kontaktibilan.
Mladost ga je sama od sebe nekako osovila na noge zaljuljane alkoholom (i)li drogom. O čemu li je mali sanjao na onoj kanti za smeće? Možda je usnio da je pas i da mu tepaju kao unuku. Toga dana policija nasreću nije imala crnih vijesti, pa je sigurno da se mladić „iz“ kante za smeće sretno dovezao do svog doma ili barem do prve krčme.
A dokle smo se mi dovezli? Psu il mački ćemo odmah pozvati pomoć, al’ ćemo bjeloušku il smukuljicu odvalit’ kamenom jer nam je „biblijski“ ružna. „Malog iz smeća“ većina ljudi nije niti primijetila tko zna koliko dugo, možda i dulje od sat vremena. Jer… ljudi smo – nismo psi – nama pomoći nema.
