Gong upozorava kako političke stranke i političari izigravaju volju i oglušuju se o glas birača zloupotrebljavajući institut preferencijskog glasa, odnosno mogućnosti da birači odlučuju o tome koje od ponuđenih stranačkih kandidata žele za svoje predstavnike. U Hrvatskoj je postalo uobičajeno da se i oni koji nemaju namjeru ući u parlament kandidiraju na izborima, kako bi navodno osnaživali stranačke liste.
Premijer Andrej Plenković, koji je na EU izborima osvojio daleko najviše preferencijalnih glasova – preko 100.000, bio je prvi na listi HDZ-a i nije imao nikakvu namjeru zaista otići u Europski parlament, rekao je da je on jedini uz talijansku premijerku Giorgiu Meloni bio nositelj liste svoje stranke na europskim izborima i da se “to pokazalo dobrim potezom”, zbog kojeg su dobili dva dodatna mandata.
Umjesto da se jača veza birača i zastupnika i utjecaj građana u odnosu na stranačko vodstvo, povjerenje građana dodatno se narušava nuđenjem opcije preferencijalnog biranja, koju se zatim potpuno zanemari.
Uz Plenkovićev slučaj, javnost su jednako tako zaintrigirali slučajevi Romane Jerković Kraljić, koja je s 0.52% glasova svoje liste, odnosno 1.005 glasova birača, ušla u Europski parlament jer je bila treća na listi, te Ivane Kekin, koja je dobila 11.307 preferencijskih glasova, ali odlukom vrha stranke, umjesto nje u Bruxelles ide prvi na listi Možemo – Gordan Bosanac.
Iako su europski izbori privukli više pažnje na ovu temu, slična situacija bila je i na izborima za Sabor što ukazuje na isti problem načina korištenja instituta preferencijskog glasa. Naime, ukupno 35 od 151 novoizabranih zastupnica i zastupnika u Hrvatski sabor dalo je ostavku ili stavilo mandat u mirovanje zbog obnašanja dužnosti koja je nespojiva sa zastupničkom dužnošću, pa su u Sabor umjesto njih išle njihove zamjene. Tomislav Tomašević i njegovi zamjenici, Ivan Penava, kao i mnogobrojni HDZ-ovi župani, kandidiraju se za Sabor i po nekoliko puta, bez imanja stvarne namjere sudjelovanja u radu istoga. Svi oni su na tim nespojivim funkcijama bili i prije izbora za Sabor i znali su da nemaju namjeru napustiti te pozicije. U mirovanje su svoje mandate stavili i 15 ministara i dva državna tajnika, što je opravdano te štoviše, njihovim ulogama u izvršnoj vlasti daje legitimitet stečen glasovima građana.
Kada se zbroje preferencijski glasovi kandidata koji nisu prihvatili funkcije za koje su se “kandidirali” i za koje su im građani uistinu dodijelili povjerenje, na europarlamentarnim i parlamentarnim izborima radi se o volji gotovo 250.000 glasova biračica i birača koje su stranke i političari potpuno zanemarili i odbacili, i na ta mjesta postavili ljude kojima birači nisu povjerili svoj glas.
Svrha uvođenja preferencijskog glasa bila je da se poveća demokratičnost izbora, te da birači mogu nagraditi one pojedince za koje smatraju da su to svojim radom zaslužili. Stranke su te koje oblikuju liste, no građanima je dana sloboda da kandidate unutar nje biraju po svome nahođenju. Dok se Gong u skladu s dobrim praksama širenja demokratičnosti zalaže za uvođenje tri preferencijska glasa i spuštanje praga na 5%, hrvatske stranke ne poštuju niti postojeću praksu već je zaobilaze i koriste svoje istaknutije članove kao promidžbeni alat na kandidacijskim listama, umanjujući demokratičnost izbornog sustava i glas birača nad onima koji ih predstavljaju u parlamentima.
Svjetlana Knežević
