Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Na postelji, u čakovečkoj bolnici starica nemoćno bjesni. Propne se, a tzv. „humani“ okovi je potope nazad u gorčinu. Pogled joj zamračuju zlokobne sjene koje ne može jasno razaznati, niti zna odakle tolike izviru… a izazivaju jezu. Ruke su joj vezane za okvir kreveta.
Tek na trenutke (možda) shvaća da je hospitalizirana. Veći dio budnosti provodi u strahu od neprepoznavanja prostora i situacije.
„Ako budete jeli, odvezat ću vas“, probode staricu jasnoća glasa medicinske sestre koja prolijeće prostorijom.
„Ne bum jela!“, prkosno će starica iz slojeva sluzi stvorene od nepristajanja i nemoći.
I ode doručak.
Život ide dalje, pa stiže i ručak.
„Budete jeli? Da vas odvežem?“, pita sestra.
„Ne bum!!!“, starica će muklo, pružajući jedini mogući oblik otpora. Odnesoše uskoro i netaknut ručak, a svezano tijelo pritisnu žeđ.
I pade noć nad čakovečki Marof, u ime mira u zajednici koja Nevidljive ispraća bez prigovora.
Uistinu se dogodilo. Ovo je vjerno posvjedočen fragment svakodnevice u našoj Bolnici (i mnogim drugim).
Radilo se o staroj osobi, ali ne umirućoj. I sestra nije zla. Već je zajedno s pacijenticom u žrvnju. Nasilu je nahraniti ne može, vremena nema, a ako je odveže i ostavi bez nadzora, mogla bi se ozlijediti. Žrvanj je gromoglasan pa se ne čuje vapaj sputanih ruku: kad moraš vezati ruke, pripremi i oblog za dušu. Jer prvo bez drugog je nasilje.
Ovaj fragment – koji se sigurno ponavlja u raznim varijacijama – dokazuje koliko trbuhozborci države koji vode bolnicu lupetaju kada govore o otvaranju palijativnog odjela s nekoliko kreveta u toj ustanovi. ‘Palijativne krevete’ naša bolnica, kao i mnoge druge, ima, doduše nesretno uklopljene u odjele. Nitko normalan to i nije smatrao rješenjem, već gašenjem vatre u sveopćem nedostatku kadra i kapaciteta.
No, trbuhozborci moraju lupetati zato što je premijer u prosincu, u maniri nacionalnog Spasitelja, obećao da će dopustiti i sa 6 milijuna eura pomoći, uređenje palijativnog centra u Feštetićevu majuru u krugu bolnice.
Od svih zdanja u kojima „stanuje“ određena količina moći, od svih bogomolja te raznih uprava i ustanova, Međimurcima je jedna sveta. Bolnica na čakovečkom Marofu. Tu na Marofu se Međimurci rađaju, tu se postaje Čakovčanec, tu u marofu (Feštetićevu) bi htjeli i umirati.
„Šipak, Međimurci! Niti će vas liječiti oni koje biste vi htjeli, nit ćete krepavat’ gdje biste vi htjeli! Dok god ne naučite glasati“, šute danas obećavajuća usta Spasiteljeva.
Da se Spasitelj nije ispriječio, mi bismo sigurno uskoro imali palijativni centar. Doduše, ne znam gdje bi se našlo dovoljno stručnih ljudi da rade u njemu, ali nekoliko sredina u Hrvatskoj je uspjelo.
OPERACIJA 65
Spasiteljevi trbuhozborci toliko su se zanijeli „čišćenjem“ bolnice da su se – rujući k’o crvi u kamenu – okrenuli protiv Spasitelja samog. Zbrajaju godine života liječnica i liječnika neistomišljenika i čim se nekome od njih primakne 65., tjeraju u penziju. Za istomišljenike i Nesvrstane to ne vrijedi. Oni mogu raditi dokle sila zakona dopušta. Politika Spasiteljeve države je suprotna. Potiče se dulji ostanak u „svijetu rada“, uprave drugih zdravstvenih ustanova preklinju doktore da ostanu nakon 65., ako ih zdravlje služi, mame ih nazad iz mirovina, nude brda i doline.
Bit će tu još svašta.
Ilustracija: /bauerfeind.hr/
