PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Svaka blesa zna da živimo u zemlji čudesa. Živimo u bajci. Naša je zemlja poprište čuda otkada je postala.
Je li Zemlja ravna ploča? Naravno. Kako bi inače Mura tako mirno tekla Murskim Središćem nakon što je gradonačelnik toga grada neki dan otkrio dobro čuvanu tajnu. Na nekom skupu u Centru za kulturu Rudar, pozdravljajući sudionike, održao je govor u koji je simpatično uveo auditorij. Obraćajući se gostima iz drugih dijelova Hrvatske, osobito onima s mora, rekao je: „Vi imate lungo mare, a mi lungo mure“, potom dodao da ako ikad itko ukine status grada Murskom Središću postoji rješenje: „Zvat ćemo se Bio Grad na Muri“. Publika se pristojno osmjehnula ne sluteći da će im u zadnjim akordima govora nadahnuti gradonačelnik otkriti veliku, dugo čuvanu tajnu uspjeha međimurskog uzleta: „Međimurje se razvija zahvaljujući sredstvima iz EU fondova koje je osigurala Vlada Republike Hrvatske“, reče – i ne trepnu – čovjek iz zemlje bajki. Mura je nastavila nijemo teći ravnom pločom.
Da su bajke hadezajke, ostalo je zapisano crnim slovima i na požutjelom novinskom papiru.
Donose li rode djecu? Naravno. Upisano je to u bespuća povijesne zbiljnosti ove zemlje, testosteronom natopljene, kada su vojnim helikopterom, u pratnji pripadnika jedinice Roda, Tuđmanu Prvom vratili djecu na Brijune s nekog udaljenog tuluma. Vratili su ih sigurno i brzo, dok još tamu nad Jadranom nije osvijetlila zora. Vratili nejač u toplo krilo Oca koji je nemiran bdio sve dok nije začuo zvuk letjelice nad rajskim otokom porubljenim čipkom od morske pjene. Ali, jutro je spržilo bajku. Jer demoni ne spavaju. I đubrad novinarska je otkrila što se te davne noći zbilo te punila naslovnice narednih nekoliko dana pretvarajući bajku u kaljužu tvrdnjama da su Rode doletjele i istovarile djecu.
Je li Tito živ? Naravno. Te davne noći ispunjene očinskim nemirom, zrcalo u hodniku vile na Brijunima ocrtalo je lik u bijelom maršalskom odijelu s tri sijeda vala na vrhu glave. Nitko se nije umio prerušiti u svog idola onako kako je to umio Tuđman. Tito je pored njega živio u mnogim ogledalima. Tuđmana u imitiranju njegova idola nikada nije nadmašio niti jedan ‘Elvis Presley’ iz vjenčaonica Las Vegasa, vjernije se prerušavao u vlastitoga boga nego velečasni Sudac u svog, a Richard Burton je u Bulajićevoj Sutjesci bio amater prema maestralnim Tuđmanovim izvedbama.
COPRNICE
Postoje li vještice? Naravno. Ima ih na svakom koraku ovoga planeta testosteronom natopljenoga. Ulaze u operacijske sale, ne da bi ih očistile, već da bi operirale (!?), ne lete više na metlama već upravljaju zrakoplovima, a ima ih i po svemirskim raketama. Pišu, govore, šefuju, kandidiraju se i čine svakojaka zla (muškarcima). Dokaz su hladne, neumoljive brojke. Koliko je više muškaraca u odnosu na broj žena pretrpjelo kazneni progon zbog, recimo, obiteljskog nasilja, ubojstava, razno-raznih zloupotreba? Neusporedivo više. To nije bez vraga, pardon – bez coprnice.
Muškarci su očajni, ali odlučni. Svjesni su da i u njihovu žitu raste kukolj. Da među njima, svetim testosteronom obdarenima, ima onih koji potajno luduju za vješticama do te mjere da se čak odijevaju kao one. Ne preostaje im drugo do da ih u ime svetog testosterona dobro izmlate. Jer batina je iz raja izašla s nedvosmislenom porukom čijoj je ruci namijenjena.
Summa summarum: i sad neka netko kaže da ne živimo u bajci – rode donose djecu, uskrsnuća k’o u priči, zemlja ravna do mora i dalje, Međimurje uzlijeće na krilima HDZ-a, a coprnice letido…
