PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Čija je bolnica u Čakovcu? Naša? Vaša? Ili njihova? Sva tri odgovora su – točna. Bolnica je postala žrvanj – naš, vaš i njihov – žrvanj koji trenutno melje sve oko sebe i u sebi. I vaše, i naše i njihove. Bolesni – i vaši i naši i njihovi – u popriličnom broju moraju u varaždinsku bolnicu. Ako su rođeni pod sretnom zvijezdom stići će tamo na vrijeme. Sepsa ne raspoznaje naše i vaše. Njoj je svejedno kome si se zakleo.
Antagonizam „naša“ ili „vaša“, na kojoj svi u ovoj neviđenoj krizi međimurskog zdravstva gradimo svoje teorije i stavove, ubire danak u krvi. Rupčaga bez dna razjapila je ralje i proždire ljude. Nesretni su svi. Krv je zatrovana.
Haj’mo vidjeti koga bolnica zanima? Naše? Vaše? Njihove? Upravo tako – za sve tri kategorije, pod uvjetom da su domorodačke, bolnica je – naša. Nije za Plenkovića i ministricu zdravstva. Njima je Međimurje crvena vukojebina koja ih ne zanima. Pa ih, shodno tome, ne zanima ni njihova bolnica.
Novo subotnje prosvjedno okupljanje bio je tužan prizor. Prepolovljeni narod zurio je u tete-pričalice koje su došle iz Zagreba, tetu Daliju Orešković i tetu Ivanu Kekin (koje su „morale“ doći jer su saborski zastupnici iz Međimurja negovoreći). Glatkom elokvencijom, tete-pričalice su Međimurju poklonile jednu naša-vaša priču za laku noć: „Bolnica je vaša, nije njihova!“, kliktala je Ivana Kekin, na što je polovica okupljenih umorno odvratila: „Tako je!“
Nema se što zastupnicama iz Zagreba zamjeriti. Ništa više nisu ni mogle dati. I što god u Saboru eventualno i potegnule, kakvu tematsku sjednicu i slično, ovdje se ništa neće pomaknuti nabolje. Nema se što zamjeriti ni organizatorima prosvjeda: pozvali su tete-pričalice jer saborske zastupnike iz Međimurja nit tko šljivi, nit privlače kamere TV kuća u koje se organizatori uzdaju.
Međimurje gubi vjeru u vlastitu snagu. Prepušta se letargiji. Naša-njihova priča su ralje koje gutaju sve i – na koncu – proždiru same sebe.
NEČISTA KRV
Zla krv potekla je u Županijskoj bolnici Čakovec i zbog utjecaja privatnog zdravstva. Među osmero kirurga koje su ustanova i pacijenti izgubili dvojica su bili brana zloupotrebama iz privatnih zdravstvenih ustanova. Krištofić i Magaš. Bivši šef kirurgije i njegov zamjenik. Godinama su, vozeći tihi slalom po skliskom terenu, sprječavali nekolicinu svojih kolega da, preko leđa bezimenih, prekomjerno ubacuju preko reda pacijente koje su prethodno primali u privatnim zdravstvenim ustanovama. Obrazac djelovanja te nekolicine bio je (i ostaje) sljedeći: pacijent mu dolazi u privatnu ustanovu, plaća pregled, no liječenje se mora dovršiti kirurški. Tada doktor obećava pacijentu da će ga ‘ubaciti’ u program u Županijskoj bolnici Čakovec, gdje mu je, jasno, sve zabadav i gdje, naravno, doktor također radi. Da bi osoba ušla u operativni program, privatno-javni doktor mora prvi zauzeti „rupu“ koja se otvorila u operativnom planu, te nerijetko i preskočiti onoga koji mjesecima čeka na red. Da bi ga preskočio, privatno-javni doktor je dosad morao nekako „preskočiti“ Krištofića i Magaša, što nije uvijek bilo lako. Odlazak supspecijalista abdominalne kirurgije Dražena Krištofića i Zvonimira Magaša, kao i onih koji misle slično ili isto, uklonio je prepreke prema pogodovanju privatnim zdravstvenim ustanovama. Nije to nikakva tajna, o tome godinama svjedoče preskočeni s lista čekanja, kao i preskakači. Nit je to isključivo „međimurski“ problem, nit je samo problem kirurgije. Ako ne vjerujete, pokušajte se naručiti na, recimo, fizikalnu terapiju. Kad dobijete datum, pozlit će vam. Osobito ako vam ta vrsta liječenja treba po operativnom zahvatu ili situaciji u kojoj predugo čekanje briše smisao terapije. Potom otvorite novčanik, platite pregled u privatnoj ustanovi u Čakovcu gdje će vam vrlo ljubazan liječnik ili vrlo empatična liječnica da „više ne možete čekati“, te će vas – VEĆ SUTRA – dočekati u sustavu javnoga zdravstva, tj. u Županijskoj bolnici Čakovec, gdje, naravno, također rade. I svi namireni. Osim Bare, Štefa, Đure i Mare, i još nekolicine bezimenih koji će morati (još) pričekati. Jer su se na putu prema zdravlju pogubili. Dok nije došla Ivana Kekin da im kaže da je ova Bolnica njihova, a ne njihova.
Iz ove krize nitko neće izaći kao pobjednik. U raljama smo svi – i vaši i naši i njihovi.
