PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
U dnu hodnika nešto pade, pa resko, metalno odjeknu, ližući kožu jezom naglo prekinutog, plitkog sna. Mjeseci su već minuli otkad je starome Janu san postao rijetka milost.
Okrenu glavu prema prozoru i zagleda se u bijelu barijeru rolete kroz koju je točkasto izbijala jarka svjetlost. Znoj s čela prstima uplete u rijetke srebrne pramenove. Spusti pogled na biće položeno u postelju najbližu njegovoj. Zagleda se u pokrivač tragajući i za najmanjim pokretom pod njim. Bijeli pokrov se činio posve mirnim. No, tad Jan začu piskutav izdisaj iz dubine grudi usnulog bića… pa sobu ponovo ispuni tišina. Na noćnom ormariću, uz najudaljeniju postelju umirao je plavi cvijet. Jan se zapravo sjećao da je bio plav, no sada je biljka spustila listove poput smežuranih žutih ruku koje je napustila snaga i koje odavno niti rade, niti grle. Niti će to više ikada činiti. Od plavog cvijeta ostala je tek pocrnjela suha grudica.
Jan teško uzdahnu, stisnu ispucale usnice pa zavrti glavom kad mu se u misli vrati slika: jučer je biće pored njega tražilo vode. Molilo, dozivalo. Onda je odnekud izvuklo snagu pa gromko viknulo nekoliko puta.
“Nejte kričati! Nemam čas. Niste f hotelu”, ispalila je s vrata, u prolazu namrgođena žena. Duboko urezane bore na čelu odavale su grč koji je pod njih natisnuo svu gorku žeđ njezina života.
Biće se od tog trena više nije pomaknulo, ni glavu nije okrenulo, pa mu Jan ne vidi oči…ne zna jesu li otvorene, spava li… tek bi povremeno, u dugim razmacima, iz grudi ispustio onaj prigušeni pisak.
Tad se vrati. Jan je prvo osjeti u peti. Pokuša pomaknuti nogu, ali probudi žeravicu koja mu poče paliti ranjavu kožu. Starac se namršti, uhvati tankim rukama pomagalo što se škripavo klatilo nad krevetom, al se ne pomače. Bol je pod njim klizila posteljom, zavlačeći se ì penjući po leđima i Jan je znao da počinje novi krug paklene igre. Spusti ruke uz tijelo, zatvori oči i pokuša se zagledati u razornu bol, da je mišlju dohvati, iščupa iz dubokih rana na leđima, zauzda i premjesti u glavu. Jer tu, u glavi, mu bol više ništa ne može. Tu se zapetlja u klupko hladnokožnih zmija – svih misli Janova života – uguše je tuge, ohladi sjeta i rastoči je odluka da će otići bez riječi. Bez zahvale i bez pokude. Posve odvojen od ovog čemu nikada i nije pripadao.
DEKUBITUS DRUŠTVA
Skica za portret starca Jana fiktivna je priča. I istina izmahnuta nad nama poput noža. Istina o društvu koje gordo zovemo civiliziranim. Nisam pred vama uklonila plahtu s izmučenog tijela produženog kateterom i ostavila sam mu impuls mentalne snage zato što su u fiktivni lik utisnuti stvarni. Tako se gase životi staraca u potkrovljima improviziranih stacionara privatnih domova za stare i nemoćne, opskrbljenih svim dozvolama resornog ministarstva, no bez klimatizacijskih uređaja “jer starim i bolesnim ljudima je, znate, uvijek hladno”, tako umiru živi se raspadajući od dubokih dekubitusa jer ih nitko nije pomaknuo danima, uglavnom žedni – “jer nisu to hoteli”. Tako odlazi sve više ljudi koje smo desetljećima susretali u susjedstvu, razmijenili pokoju riječ, a onda bi nestali. Izmijenilo bi se pokoje godišnje doba, rijetko i koja godina, dok ne bismo čuli da su umrli. Često, prečesto, te odlaske s posljednjeg perona života prati smrad društva. Smrdi zagnojena rana pred kojom zatvaramo oči. Gradimo čekaonice za posljednje letove, niču privatni kapaciteti, a ne gradimo ljude za taj posao. ‘Zarazne’ rane s društva prelaze na nemoćna tijela putem needuciranih radnika, umlaćenih bijednim plaćama i vlastitim ograničenjima.
U glibu smo. Ovo je ogroman, pritajeni problem našega društva.
„Preživjet ću do smrti, a poslije – šta me briga“, rekla je neki dan penzionerka u dnevniku, odgovarajući na pitanje kako će podnijeti poskupljenje energenata. Starac Jan više ne brine zbog poskupljenja. Zato što mu je vrijednost života izvagana i točno zna koliko vrijedi zajednici. Upravo gleda zadnje kadrove socijalnog horora. Gleda ih s prijezirom, čak s tragom osmijeha jer nepogrešivo osjeća da je na korak do “šta me briga”. Samo još malo mora pretrpjeti… samo još malo…
