PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Najjasniji pogled na Međimurje, na ovaj falačec zemlje – koji zovemo domom – otvorio se na TV ekranima, u direktnom prijenosu iz Imotskog, neki dan. Čakovcem je netom prije tog 8.8. proletjelo proštenje, najveće u Međimurju, sjatilo se i staro i mlado, sviralo se, pjevalo, pa i štogod popilo. Bez ijednog iskeženog očnjaka žednog krvi. A u Imotskom?
Krenimo u televizitu da bismo više cijenili sebe i svijet koji zovemo domom: TV ekran se zacrni od scene na trgu u Imotskom. Silno mnoštvo zapljuvano od koljačkog ushita dreči stiješnjeno baš tamo gdje mu je i mjesto – Tinu Ujeviću pod nogama. Kip pjesnika ne gleda oznojenu gomilu pod sobom, već… daljine, daljine. Okružen ruljom, a u samoći, njegova je „glava ispravna i čista povrh mračne rulje, gdje ga ne razumiju glupani i hulje, kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana…“
Okupio se Imotski i bliža te dalja sela od kojih neka nose imena bolesti. Zapjevaše ciste i tumori u gorljivom iščekivanju Thompsonove kakofonije. Zapjevaše ciste i tumori o Neretvi ‘ladnoj koja nosi leševe, zazivajući mrtve koljače iz davnoga rata. Bilo je u tom mnoštvu i maturanata iz ove zadnje generacije, iz redova onih 50 posto nepismenih.
Gledam to drečeće komešanje, kad – u nevjerici – začuh kamenoga Tina kako progovara:
„Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut…“
Tek koji dan prije ovog direktnog prijenosa, u dnevniku iste televizijske kuće, doduše ne kao udarna vijest poput one o rulji u Imotskom, već kao svojevrsni andante na kraju bloka vijesti iz zemlje i podzemlja, emitiran je kratak prilog o čakovečkom Porcijunkulovu. Kamera se puni mnoštvom, veseljem, a tad se zaustavi na pozornici na Franjevačkom trgu s koje odjeknu popevka, pričajući o Međimurcu koji seje, orje i kopa, pričajući kako mu senje nose Murica i Dravica i kako mu megla budi sjetu.
Treba ostati oštroga oka i uma i kritizirati ono što na falačecu zemlje – koji zovemo domom – treba promijeniti nabolje, osobito kada imamo ideju kako to učiniti. Ali, povremeno pogledajmo taj svoj falačec iz druge perspektive, recimo iz Imotskog… da jasnije vidimo tko smo.
Foto: Boško Ćosić
