Mnogobrojni prolaznici ovih su dana zamijetili staru kočiju koja krasi središte kružnog raskrižja kod Hrvatske pošte. Uz prekrasne cvjetne gredice, tamo sada stoji stara zaprežna kočija, koja nas vraća u neka davna vremena i podsjeća na tradiciju koja je oblikovala život naših predaka. Kočije kakva je i ova izložena u Čakovcu imaju dugu tradiciju i u njima su se nekada gizdali plemići, vlastela i u ovom slučaju „plebanuši“ (svećenici).
Kako se ova vrijedna starina uopće našla na tako istaknutom mjestu u Čakovcu, ispričala nam je Ana Đuran, rodom iz Selnice, a danas stanovnica Čakovca. Kočiju je, naime, darovala Gradu Čakovcu, a priča o njoj seže daleko u prošlost njezine obitelji.
“Ovo je kočija iz Selnice, u kojoj je moj otac Josip Hozjan prevozio svećenike, na sprovode i ispovijedi, ali i za druge prigode na području cijele župe, sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća”, započinje Ana sjećanje na svog oca i nekadašnju tradiciju u njezinoj župi. Osim na pogrebe, kočija je redovito služila i za posjete bolesnicima te za odlazak u udaljene crkve ili župe, predstavljajući vitalni dio svakodnevnog života u ruralnom Međimurju.
Vremena su se, međutim, promijenila. Nakon što je njezin otac ostario, a automobili postali uobičajeno prijevozno sredstvo, kočija je završila u “škednju” – skladištu gdje je čekala bolja vremena. Nakon nekog vremena, obitelj ju je djelomično uredila i krasila je njihovo dvorište, no zanimanje za održavanje takve starine s vremenom je jenjavalo. “Nitko od mlađih iz obitelji, a ni prijatelja, nije više bio zainteresiran da održava kočiju, tako da je ponovno završila u štaglju”, prisjeća se Ana, dodajući kako joj je bilo žao da tako vrijedan komadić obiteljske povijesti potpuno propadne.
Budući da sada živi u Čakovcu, pomislila je da bi kočija mogla naći novi dom u gradu. S tom je idejom kao i s prijedlogom da je pokloni kao eksponat, koji bi krasio neki kvart, otišla u Grad Čakovec. “Na moju sreću, ideja i prijedlog su vrlo rado prihvaćeni i sada je mogu svi vidjeti na ovom mjestu okruženu prekrasnim cvijećem”, s osmijehom priča Ana Đuran, izražavajući iskrenu zahvalnost Gradu Čakovcu i gradonačelnici Ljerki Cividini što su prepoznali vrijednost njezina dara.
Drugi život stare kočije
Kako bi kočija zasjala punim sjajem, bio je potreban predan rad majstora. Posebnost ove kočije je u tome što nema gumene, već originalne drvene kotače, a njezin je povratak u život povjeren Andreju Bestijaniću, stolaru iz Selnice koji radi kao modelar u jednom čakovečkom poduzeću. Grad Čakovec osigurao je sav potreban materijal za obnovu, a kao strastveni zaljubljenik u starine, Andrej je prihvatio izazov.
“Kočija je stara preko 100 godina i bila je već ranije, prije nekih 18 godina, obnavljana, a sad sam je u potpunosti renovirao tako da izgleda kao nova”, ponosno ističe Bestijanić. Obnovio je sva četiri blatobrana, metalne i drvene dijelove, a svi su dijelovi kočije obojeni posebnom starom tehnikom premazivanja i uljanim bojama, od temeljne do one koja joj daje poseban sjaj. Bilo je tu još dosta dodatnog posla, jer je jedan od kotača bio gotovo potpuno istrunuo, a naslon na stražnjoj klupi potrgan. No, spretne i vrijedne ruke majstora Andreja sve su to uspjele popraviti i vratiti kočiji originalni izgled.
I dok je nekada gospođa Ana Đuran kočiju u vlastitom dvorištu sama ukrašavala cvijećem, danas se za to pobrinula Tatjana Lukman iz Čakovca, djelatnica Čakoma, čije ime već godinama stoji iza najljepših cvjetnih kutaka u gradu. No, tradicija je ipak zadržana – cvijeće je s čakovečke tržnice, a pšenica s međimurskih polja, što ovoj kočiji daje dodatnu dozu autentičnosti i topline.
Tako je jedna stara kočija iz Selnice, koja je nekoć vozila svećenike, pronašla svoj konačni dom u srcu Čakovca, kao svojevrsni spomenik prošlim vremenima i podsjetnik na bogatu tradiciju našega kraja.
(gč)
