Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Sićušna jezgrica svijesti počela se formirati i sramežljivo zrcaliti na društvenim mrežama vezano uz čakovečku Bolnicu i upravljačka prava oduzeta Županiji. Netko je došao na ideju da bi ljudi ovoga kraja legitimnim instrumentima trebali reći što o tome misle. No, sićušna je jezgrica krepala i prije nego što je prodisala.
Ipak, netko je upalio svjetlo u našoj Bolnici. Na mjesto zamjenika ravnatelja imenovan je prim. dr. sc. Ivan Žokalj, dr. med., spec. radiologije, supspecijalist ultrazvuka.
Doktor Žokalj je čovjek okrenut struci, izvrsno poznaje sustav, a svijetom ne hoda kralježnice svijene teretom stranačke ovisnosti. Zato ovo imenovanje ne liči na potez četverca bez kormilara tj. HDZ-ove izrasline u Upravnom vijeću ustanove. Ako je novi ravnatelj poželio i u djelo proveo naum da mu zamjenik bude upravo primarijus Žokalj, prvim potezom budi nadu.
‘OŠIŠANI’ SMO
No, tko će upaliti svjetlo za Međimurje u Saboru? Nema tko. U ovoj zemlji živi miran narod, ošišan do kože. Ako se u tom sveopćem miru i započnu formirati kakve jezgre nemira ošišano stado odmah ljutito dobaci: Pssst! Ne smetajte, želimo u miru dočekati sljedeće šišanje.“
Mahnito podizanje plaća državnim dužnosnicima zadnje je šišanje koje je Vlada priredila svome stadu. Kroz maglu se toga prisjećate, je l? A bilo je jučer. Još su nas u dnevnicima 28. listopada podsjetili na taj čin objavom da su svi sveti saborski zastupnici na odmoru zbog blagdana – koji je bio 1. studenoga.
Da je stado postalo narod, pri pokušaju podizanja plaća dužnosnicima, reklo bi: „Ne može. Ako nema novca za umirovljenike, a nema. Ako nema novca za zdravstvene radnike koji nisu liječnici, a nema. Ako ne možete uvesti red u domenu socijale, zdravstva, obrazovanja… tada trebate staviti desnicu na grudi i priznati da ovo nije država.“
Svoj glas isključivo (zlo)upotrebljavamo na dan izbora. Dan nakon izbora nas ošišaju. Frustrirajuće je slušati glas Međimurja u Saboru u ovom trenutku. Ošišani smo do kože. A nismo ni zablejali protiv.
Prije gotovo 106 godina, na Franjevačkom trgu u Čakovcu okupilo se oko deset tisuća ljudi i proglasilo odcjepljenje Međimurja od Mađarske. Možete li danas zamisliti 10.000 ljudi na trgu u Čakovcu kako rezolutno zahtijevaju ono u što vjeruju? Možete li zamisliti da je svih 10.000 domaćih, a ne iz tri, četiri okolne županije i da ne zazivaju na bis Halida Bešlića ili Nedu Ukraden (Severinu? Ne može ih ona toliko okupiti)? Zamislite tu snagu – 10.000 neošišanih!
Danas je narod obezglavljen, prosvjetitelji se više ne rađaju, a distrakcije iskaču iz svakog mobitela i navigiraju u slijepe ulice. Ipak, svaku slijepu ulicu biramo sami.
Ljudi se polariziraju i oko najveće budalaštine, što znači da nas vlast sjajno kontrolira.
