Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Usred Međimurja, falat zemlje ore nemir i zalijevaju suze. Priča je to čiji smisao prelazi u sferu nadrealnog i poput prokletstva nadživljava i guta generacije, te u svoje grotlo uvlači i nove ljude.
U bivšoj državi, 1987. godine provedena je komasacija kojom je oteta zemlja nekolicini obitelji iz Vratišinca koje se nikada s rješenjem nisu složile jer nekima nisu ostavljene ni okućnice. Država se koju godinu kasnije raspala u krvavom ratu, a novorođena država je imala važnijih problema od ljudi. I tada i danas. Sve vlasti, od onih jugoslavenskih do hrvatskih, mislile su isključivo na zemlju, ali ne i na ljude. Zemlja je nijema, s njom je lakše. Upišeš je u knjige, iskolčiš… ona šuti. Ljudi su „zanovijetala“, s njima se ni jedna vlast ne voli baviti. Radije se bavi papirima koja se zovu Rješenja, a „u naravi“ su prijetnje. Prolazilo je vrijeme, stari vlasnici su zemlju obrađivali, prenosili je nasljednicima s pričom o pravu i pravdi, pa umirali. Godine su se nizale u desetljeća sve dok vrag nije došao po svoje.
Čvorovi su se zapetljali i stegnuli sudbine kad je Općina počela prodavati ukletu zemlju. Novi ljudi su kupovali parcele mirni i sigurni da je riječ o poslu u kojem ništa ne može poći po zlu.
Međutim, sve je pošlo po zlu: nedužni su novi ljudi koji su pošteno platili zemlju, nedužni su i oni koji tu zemlju smatraju svojom (pra)djedovinom i koju imaju u naravi, a njihovi preci su je 60-ih i 70-ih nasljeđivali od svojih otaca ili kupovali. Starosjediocima je ta zemlja hraniteljica, novim vlasnicima bi trebala postati dom.
Sudbine su im sada na sudu, a tamo vrijeme sporo teče, nerijetko sporije i od prosječnog ljudskog trajanja. Tko zna koja će generacija dočekati pravosudni epilog, zadnju riječ koja će skinuti anatemu sa zemlje predaka i došljaka.
„Pandorina kutija se otvorila 2019. kada je Općina prodala gradilišta na našoj zemlji, a da kupcima nisu priznali da neće moći mirno ući u posjed, bez sudskih sporova s nama. U travnju 2025., pred Uskrs, geodeti su ponovo ušli na moju zemlju i iskolčili je za ljude koji su parcelu kupili. Probali smo to spriječiti, pa su pozvali policiju. Prije nekoliko dana priča se ponovila, samo što tada policija više nije dolazila“, svjedoči mi Snježana Kramar, dok joj suze guše riječi: „Ta zemlja je moj život. Svetinja! Bez nje mi ostaje tek 300-tinjak eura penzije. Ne mogu je se odreći. Hrani generacije u mojoj obitelji. A mog oca je ta nepravda otjerala u grob.“
Među ljudima s ukletih parcela je i Ivanka Škvorc: „Vlasti su krive. Kako one bivše koje su oštetile naše pretke, tako i ove nove. Nitko se nije založio za nas, niti je bio iskren prema ljudima koji su kupovali zemlju zadnjih godina. U obitelji u kojoj sam odrasla bilo je 14-ero djece. Zemlja i blago značili su život. Današnji ljudi to ne cijene. Cijeli radni vijek sam ustajala u zoru da nahranim i napojim blago, pa na posao u Čakovec. A poslije posla – na zemlju. I tako desetljećima. I našu djecu je hranila ta zemlja“, govori mi Ivanka Škvorc: „Preostalu nadu polažem u novinare. Voljela bih da nam neka od televizija priskoči u pomoć, da svi vide dokle je dovelo nerazumijevanje ljudi. Umjesto da sa susjedima živimo u slozi, mi jedni druge tužimo jer nam nitko nije ponudio izlaz“, kaže Snježana Škvorc odlučna u namjeri da priču o zemlji, o razdoru i nemiru, pronese uz pomoć novinarskih kamera što je moguće dalje i glasnije. Ne odustaje, iako je svjesna je da Međimurje teško ulazi u objektive hrvatskih TV kuća osim ako ubijemo bližnjega i pospremimo tijelo u zamrzivač ili platimo reklamu.
A zemlja nijemo čeka ruke da je zagrle i daju joj snagu. Čeka ruke koje su poprimile oblik njezine brazde i boju njezinih sokova.
Na naslovnoj fotografiji: Snježana Kramar i Ivanka Škvorc
Foto: Zapisi iz lokalnih novina
