Međimurje Press
Željka Drljić

[DETEKTOR] Sramotu uklonile nedužne ruke!

 

PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ

Jutro poslije… pod drevnim zidinama čakovečkoga Starog grada čovjek zrele dobi u radnoj odjeći savija kralježnicu u usporenom, bolnom pokretom i podiže ‘odlutalu’ 5-litarsku plastičnu bocu čiji je hudi sadržaj nestao u mladim grlima noć prije. Jeftini, hudi sadržaj ne sljubljuje s ni sa čim tako dobro kao s glupošću i bahatošću. Pod najezdom nove generacije maturanata, već nakon njihova prvog okupljanja u odorama, nije preživio niti jedan koš za smeće na obližnjoj šetnici. Nizao se „leš“ do „leša“ ili visio deformiran od udaraca nogama na nakrivljenim stalcima. Ko skakavci su: dođoh, uništih, odletjeh.

U nadi da će možda ove godine netko od nastavnika, roditelja, policije reagirati i poduzeti nešto efikasno, rano odlazim na ‘poprište’ i treće jutro najezde. Nema nade… sramotne prizore koje sam snimila malo je Čakovčana vidjelo jer su već prije prvih prolaznika nestajali, zahvaljujući čistačima. Krš su nedužne ruke Čakomovih radnika uklanjale s prvim sunčevim zrakama, u svom godišnjem Sizifovom poslu. Zabrinjavajuće je bilo gledati nekolicinu ranih maturanata koji su se kroz park vukli prema školama, sivkasti od dehidracije, držeći se za bolne trbuščiće, a da se nisu ni osvrnuli na ljude koji su sklanjali njihovu sramotu, sramotu njihovih nastavnika i roditelja.

I ne vrijedi sad govoriti: „Ma, neeee, nije to moje zlateko napravilo!“, ili: „Maaa, neee, nisu to napravili gimnazijalci (Josipa Slavenskog), to rade oni iz Tehničke.„

Prekrasna mladost Međimurja utrčala je u  Coolijadu, ponovo bez trunke svijesti o svijetu oko sebe, njegovu značenju, implikacijama svojeg činjenja i nečinjenja. Za uklanjanje tragova sramote koje je naša budućnost ostavila samo na jednoj lokaciji pod zidinama, trebala su čak dva Čakomova kamiončeka. Ali ‘vrijedilo’ je – zlateka su spremna za samostalni let u život i za koji dan mamike i profesorice će razmazivati maskare i grcati tijekom patetičnih oproštajnih govora na maturalnim večerima. Moje drago serce ne može konkurirati tim tekstovima.

Pod imenom Coolijada (kako je preventivne aktivnosti nazvala policija) Dani maturanata održani su po 20. put. Na što se svodi prevencija? Na – udri kantu, a ne prolaznika?
Dvadeset godina nikome na pamet nije palo da mladima pomogne proći ispit zrelosti. A svakog svibnja u priču je uključeno – računamo li maturante, roditelje, školske pedagoge, nastavnike i policiju – oko 3.000 ljudi! Svake godine 3.000 ljudi, a ni jedno rješenje!?

Pomoći mladima znači dići ih zorom, pa put pod noge ili kotače i do poprišta njihovih noćnih bakanalija. Potom, bocu po bocu, otpadak po otpadak… sve do zadnjeg opuška – kam se koje smeće meće. I to žustrim ritmom, da se stigne na nastavu. Počinjena šteta Gradu Čakovcu, točnije građanima, mora biti nadoknađena. Grad ne može udijeliti oprost mladim skakavcima, jer uništena imovina nije nastala osobnošću rukovodstva, već parama građana. Ako se znaju krivci, plaćaju oni, odnosno roditelji, ili svi roditelji, ili škole, ili Županija, ili baptisti iz Njemačke. Svejedno. Dogovorite se uoči Coolijade tko će platiti i pod kojim uvjetima.

Ove godine maturanata je 959, a potpisi koje su ostavili na javnim površinama ne znače da su baš svi neodgovorni i nasilni, već znače da je slika u medijima o njima romantizirana i da ih većina nije usvojila elementarno. Tko je kriv? Oni najmanje, jer su još do jučer bili djeca.

Ruku na srce, lijepo ih je vidjeti (trijezne): mladi su, nasmijani, pršte energijom… sad zamislite da ste svjedočili prizoru kako čiste za sobom po javnim površinama – bili bi obožavani ko Baby Lasagna.

Ali, nikada mladim skakavcima nitko iz njihovih škola nije predložio ni da se ispričaju, ni da zahvale Čakomovim radnicima koji su danima čistili za njima. A i to je jedan od načina da se ličinkama pomogne da postanu leptiri.

Vezani članci

Komentirajte

Vijesti iz Međimurja