Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Ni vrag nije crn kako izgleda, kaže narodna. Istina je. Vrag može biti i u boji. Pa može biti i plav. Vrag može ući u čovjeka, znaju egzorcisti, a zna i kako otkupiti ljudsku dušu, piše u lijepim knjigama.
No, vrag može i više. Može čovjeka učiniti nevidljivim. Pod tamnim paravanom noći u Čakovcu se nedavno odigrao zločin koji naš mali grad već zaboravlja. U zlu koje se odigralo te večeri žrtva je bio 70-godišnjak, kojeg je – prema izvještaju međimurske policije – premlatio i silovao 36-godišnjak, dobro znan policiji.
Državno odvjetništvo i policija zločin sad pretaču u papire, da bi u sporovoznom postupku – tko zna kada – dobio epilog u kazni. Ta kazna teško da će u dalekoj budućnosti ikoga dotaći, osim možda malo okrznuti počinitelja. Izvjesno je da kazna neće imati smisao kakav joj ime sugerira. Žrtva je možda neće ni dočekati… prema zadnjem službenom izvještaju u komi je, u jedinici intenzivnog liječenja.
Tek što je zločin završio, novo zlo se zalijepilo za njega. U Županijskoj bolnici Čakovec, ranjenoj ustanovi u kojoj red, predanost i profesionalnost postaju iznimke, žrtva je nakon napada potražila pomoć. Ali tri se preduvjeta moraju ispuniti da pomoć i primi: red, predanost i profesionalnost. Tri kategorije koje zrcale stanje svijesti i savjesti šefova – od šefa hitne bolničke službe do ravnatelja ustanove.
Sva tri preduvjeta bila su ugašena. I to u cijelom lancu ruku koje su trebale pružiti pomoć nesretnom čovjeku. Pa su ga nakon što je potražio pomoć pregledali i poslali kući, usprkos činjenici da fizički napad može rezultirati posljedicama koje se ne moraju odmah manifestirati. Potom čovjeka i sljedećega dana vraćaju kući – iako je tada uz žrtvu i policija.
Primili su ga trećega dana, ali – žrtva te „milosti“ nije bila svjesna. Nesretni je čovjek dovezen u iznimno teškom stanju izazvanom ozljedama dobivenima u napadu.
Kada to čovjek sustavu i cijeloj zajednici postane nevidljiv? Mora se poklopiti nekoliko preduvjeta: moraš biti „ničiji“, dakle ime ti ne smije biti „brend“ i moraš biti pomirljiv. Ako si uz navedeno i star – tad ti je nevidljivost zagarantirana. Nevidljivost je „agregatno stanje“ ljudskoga bića u kojem – koliko god vapio – sustav te neće primijetiti, niti zajednica zaštititi. Upravo to se dogodilo u crnim danima koji su po napadu zadesili čovjeka. Nitko se nije zauzeo za njegov život.
Ostao je i pisani trag o tome: iz ravnateljstva Županijske bolnice Čakovec izdano je neko blijedo, nepotpisano očitovanje da „je sve odrađeno po pravilima struke“. Koje je uspješno zadovoljio sve nezainteresirane. Cijela zajednica okliznula se na krvavom tragu koji je vodio od mjesta užasa do mjesta nevidljivosti – bolnice.
Ono što se odigralo trebalo je izazvati opću mobilizaciju. Svi su morali biti na nogama: od resornog Ministarstva do Državnog odvjetništva i novinara. Da osvijetle nevidljivog čovjeka. Da razbiju tamu koja ga je progutala dok je tražio pomoć i da isprave, ako se još išta ispraviti može. Sramotu, barem. No, za nevidljivim čovjekom, ostao je tek muk i mrak.
Medijske kuće su o ovoj temi prepisivale jedne od drugih, jedan te isti sadržaj – bez sadržaja. Za to vrijeme, odgovorni su se skrili iza „struke“, spočitavajući ostalima da je to područje o kojemu pojma nemaju. Ne radi se ovdje o tome je li čovjeku bilo pomoći, je li se mogao spriječiti ovako loš ishod – već isključivo o činjenici da su neki liječnici čakovečke bolnice sebi dozvolili da ne vide čovjeka pored zdravih očiju.
Sada o tome svjedoči urlik tišine s jedinice intenzivne njege.
