Kiparica Sandra Nejašmić Pirnat rođena je u Splitu 11. rujna 1970. godine. Nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn upisala je kiparstvo na zagrebačkoj Likovnoj Akademiji. Diplomirala je 1995. godine s prvom nagradom za mramorno poprsje pape Ivana Pavla II. u klasi profesora Stipe Sikirice
Više od dva desetljeća bila je profesorica u srednjim školama: dvanaest godina (1997-2009) na Školi likovnih umjetnosti i dizajna u Puli, a devet godina (2010-2019) u glasovitoj Klesarskoj školi u Pučišćima na otoku Braču, gdje je predavala modeliranje. Svoj vanjski studio Moj Mir osnovala je 2002. u Postirima na otoku Braču, usred kojega se nalazi i njezin dom. Danas uglavnom tamo radi i djeluje kao slobodna umjetnica
Prva izložba Sandre Nejašmić – Pirnat održana je u Galeriji Ivan Rendić u Supetru 1994. godine. Do danas je izlagala više od 50 puta u raznim mjestima u Hrvatskoj i inozemstvu. Njezine glavne skulpture i spomenici podignuti su diljem Hrvatske (Pula, Otočac, Brela, Vruja, Bol, Kreševo-Katuni itd.), u susjednim državama (npr. Hommage Nikoli Tesli u Udinama, javni spomenik u Mostaru) i u nekim drugim europskim zemljama (npr. skulptura United u Bruxellesu), a mnoga se njezina djela nalaze u javnim i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoja je djela osvojila i niz prestižnih nagrada.
U svojemu se radu usredotočila na figuralnu skulpturu, koristeći se raznim tradicionalnim materijalima kao što su kamen, bronca, drvo i glina, ali istražuje i nove materijale i tehnike, doprinoseći tako raznolikosti i inovativnosti hrvatske skulpture te pokazuje otvorenost za eksperimentiranje. Međutim, najviše izražajne kreativne domete ostvaruje u najtežoj disciplini – oblikovanju kamena. Redoviti je posjetitelj kamenoloma otoka Brača koji su na glasu po svom prvoklasnom bijelom kamenu. što je za hrvatske prilike rijetkost, gotovo izuzetak koji potvrđuje pravilo. U tomu se smislu može reći da je Sandra Nejašmić – Pirnat jedna od najznačajnijih suvremenih hrvatskih kiparica. Obogaćuje hrvatsku figurativnu skulpturu istražujući ljudsku figuru na svoj jedinstven, vrlo dojmljiv način, stvarajući izražajna i monumentalna djela, što ih čini vrijednim dodatkom bogatoj tradiciji figurativnog kiparstva u Hrvatskoj. Svojom umjetnošću izaziva gledatelje da razmišljaju o univerzalnim temama poput ljudskoga lika, odnosa među ljudima, identiteta, duhovnosti, mitologije, prirode. To njezinu radu daje dubinu i univerzalnu vrijednost koja ga čini relevantnim za publiku cijelog svijeta.
Osim kao kiparica na hrvatskoj likovnoj sceni, ali i šire, vrlo aktivno sudjeluje na međunarodnim likovnim simpozijima, čime doprinosi promicanju hrvatske umjetnosti na međunarodnoj sceni i stavlja ju na mapu suvremene skulpture. Sandra Nejašmić – Pirnat etablirala se kao jedna od najuglednijih hrvatskih kiparica, a njezino je djelovanje i nadahnuće mladim umjetnicima, posebno umjetnicama. Pokazuje da je moguće postići veliki uspjeh u umjetničkom svijetu i da se žene mogu izraziti monumentalnim i snažnim skulpturama.
Jednom godišnje organizira manifestaciju Dani Janeza Pirnata- Nejašmića, u spomen na svojega supruga, velikoga slovenskoga i svjetskoga kipara, koja je postala sastavnicom hrvatske kulturne ponude, a svojim je ugledom poprimila međunarodni značaj.
Ne ulazeći u šire razmatranje odnosa spolova u povijesti likovnih umjetnosti, neprijeporna je činjenica da ste vi jedina bračka akademske kiparica. Na hrvatskoj likovnoj sceni malo je uspješnih kiparica. Kako ste postali kiparicom, zašto ste se opredijelili upravo za taj oblik kreativnoga izražavanja?
Kiparicom sam postala tako što sam uz svoj prirodni dar za likovnu umjetnost, posebno oblikovanje, prije svega marljivo učila i radila. Talent za oblikovanje otkrila sam u četvrtome razredu osnovne škole kada sam na satu likovne kulture izmodelirala portret Vladimira Nazora.
Uz taj sam talent, stečeno znanje i ustrajan rad imala svesrdnu podršku svojih roditelja koji su me školovali i na svaki način podupirali. Također sam imala podršku i od nekih članova uže obitelji.
U četrdesetoj godini života, upoznala sam glasovitoga slovenskoga kipara Janeza Pirnata, s kojim sam deset godina dijelila životni i radni prostor u dobru i zlu. Janez me je cijenio kao kiparicu. Budući da je bio vrhunski intelektualac koji je proputovao svijet i proživio život, od njega sam puno učila i još uvijek učim, ne više izravno od njega jer je 2021. preminuo, nego od njegovih djela i riječi koje mi je govorio. Stoga mogu slobodno reći da sam se kao žena kiparica ostvarila najviše zahvaljujući svojim roditeljima i suprugu. No za moj su profesionalni razvoj velikim dijelom zaslužni i moji profesori i mentori. Posebnu ulogu u mojemu životu imaju prijatelji koji me vjerno prate, bodre i ohrabruju kao kiparicu.
U svojemu radu upotrebljavate različite materijale za oblikovanje, no prema ocjenama relevantnih likovnih kritičara najuspješniji ste u oblikovanju kamena. Možete li nam opisati svoj prvi stvaralački susret s njim?
Moj prvi kreativni susret s kamenom dogodio se u srednjoj Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu dok sam bila u trećemu razredu. Profesor Kuzma Kovačić, koji je mijenjao našega profesora iz obrade kamena, pohvalio je moje prve udarce u kamenu rekavši mi ; Nejašmić, ide tebi to dobro. Od tada se nisam razdvajala od KAMENA. Ljubav prema kamenu s godinama se umnažala.
Kamen je iznimno tvrd materijal, što otežava njegovo oblikovanje ručnim alatima, a obrada zahtijeva specijalizirane alate i tehnike, poput dlijeta, čekića i brusnoga papira, kako bi kamen oblikovali u željeni oblik. Kako se nosite s izazovima toga zahtjevnoga, dugotrajnoga i fizički napornoga rada? Pomaže li Vam načelo rada, reda i discipline?
Davnih sam dana shvatila da su rad, red i disciplina svojevrsna formula za uspjeh u bilo kojemu zvanju, pogotovo u umjetnosti i znanosti, uz posvećenost i strast pri radu. Stoga je moj životni moto upravo Rad, red i disciplina. Njega sam i svojim učenicima uvijek ponavljala na početku svake školske godine.
Priznajem da je rad u kamenu težak i zahtijeva strogu disciplinu. No, što idem starija, s manje rada postižem veće i bolje rezultate. Svaki kipar ili kiparica na svoj način radi u kamenu, različito ga obrađuje. Više naginjem tradicionalnoj obradi kamena ali koristim se i suvremenim strojevima i alatima kada želim skratiti proces rada ili olakšati samu izradu. Uza sav napor i trud koji stvaranje u kamenu iziskuje, neprocjenjiv je osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti koji mi on daje.
Uz svoju tvrdoću kao osnovnu značajku kamena, tu je i njegova neelastičnost, što neizbježno vodi ograničenim mogućnostima popravka, što sve traži specijalizirana znanja, ali i fizički zahtjevan rad, uz koji se istodobno umjetnički stvara. Kakva je uloga crteža u tom procesu?
Uloga je crteža u stvaralačkomu procesu velika jer je on temelj svih oblika likovnoga izražavanja. Pojedini ga umjetnici njeguju i kao samostalnu likovnu disciplinu. U kreativnome procesu nakon ideje prvo nastaju skice, a nakon njih studijski crteži i crteži drugih vrsta. Uz tonski crtež, tzv. slikarski crtež, postoji i tzv. kiparski crtež, koji se uglavnom sastoji od grubljega križanja crta koje grade i sugeriraju volumen. Radi njegove jednostavnosti, ali i zahtjevnosti, draži mi je linearni crtež.
Unatoč izazovima, kipari su stoljećima stvarali u kamenu zbog njegove trajnosti, ljepote i izražajne snage. Stvarali su nevjerojatne skulpture, istovremeno umjetnička djela i svjedočanstva ljudske vještine i kreativnosti. Spomenuli smo nužnost specijalističkih znanja. Svojedobno ste se bavili i pedagoškim radom. Molim Vas da podijelite s nama ta iskustva stavljajući ih u kontekst Vašega cjelokupnoga dosadašnjega djelovanja.
Osim za kiparstvo, i za pedagogiju imam prirodan dar. Kao dijete sam od svih zanimanja najprije željela biti učiteljica. To mi se ostvarilo tijekom dvadeset godina kada sam u dvije srednje škole predavala grupu stručnih predmeta, a jedan od njih bio je likovna obrada drva i kamena. Kao akademska kiparica i nastavnica likovne kulture sretno sam ujedinila oba poziva radeći sa mladima, prenoseći im znanje, iskustvo i ljubav. Nedavno sam ponovno počela raditi u Klesarskoj školi na Braču, koja je jedina takve vrste u Hrvatskoj i jedna od rijetkih u Europi.
S mladima je predivno raditi i raduje me kada saznam da su moji bivši učenici postali uspješni dizajneri, kipari, profesori… S nekima sam od njih ostala u kontaktu i svaki puta se iznenadim kada čujem kakve sve dojmove kao nastavnici ostavljamo na njih.
No nije uvijek bilo lako učenike motivirati za rad u kamenu. Jedan moj učenik iz pulske Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, u kojoj sam radila dvanaest godina, nikako nije mogao započeti raditi reljef u kamenu. Govorio je kako on uopće ne može raditi u kamenu, pa tako niti napraviti reljef. Rekla sam mu da barem krene i pokuša raditi jer ako sebe bude i dalje uvjeravao da ne može, stvarno neće moći. Nekako se je ohrabrio, krenuo s radom i na kraju napravio najbolji reljef.
Veliki Tonko Maroević o vašim je djelima rekao da su „bitno srođena sredozemnim shvaćanjem skladnosti i ljepote oblika, a također temeljito prožeta kršćanskim simbolima i biblijskim motivima , pa s time u vezi i s empatijom, sućutnošću i idealizacijom likova kojima se bavi”. Gdje nalazite svoje motive i koje Vas nagnuće tjera da taj trenutak ovjekovječite u kamenu?
Motive s kojima se bavim nalazim u sebi i oko sebe, a sve vrste osjećaja, posebno ljubavi, potiču me, upravo tjeraju da ih ovjekovječim u kamenu. Govoreći o mojim portretima u kamenu i bronci citirati ću upravo akademika Tonka Maroevića iz uvodnoga teksta za moju monografiju “za većinu njezinih portreta kazat ćemo da su nastali izborom po srodnosti, počev od prikaza njezina oca, preko Vladimira Nazora i Bonaventura Dude, pa sve do supruga Jana, očito po kriteriju dobroga ili dubokoga poznavanja i ljubavi …”
Osim načela da radim iz ljubavi i proživljenih osjećaja, radim i po narudžbama, ali sve manje jer su dvosjekli mač. U narudžbama tek rijetki umjetnici dobiju potpunu slobodu pri izradi djela i zbog toga ih pretjerano ne volimo. Naravno da bez narudžbi nikada ne bi nastala mnoga vrijedna umjetnička djela, ali isto tako najbolja umjetnička djela znaju nastati kada ih umjetnik sam sebi naruči.
Od studenskih dana do dana današnjeg radim portrete dragih ljudi. U jednomu sam razdoblju imala fazu rada sakralnih motiva, najviše raspela. Radim i vječne teme, što pokazuju naslovi mojih skulptura: Par, Poljubac, Majka i dijete te mnoge druge. U posljednje se vrijeme možda najviše bavim oblikovanjem ptica, najčešće golubice, jer osim zahvalnoga oblika imaju jaku simboliku kao što su ljubav, mir i sloboda.
Izdana je likovna monografija o Vašem dijelu, koja je prevedena i na strane jezike. Je li to svojevrsna rekapitulacija dosadašnjeg rada, odnosno jeste li na kreativnoj prekretnici, jer pred vama su još godine i godine rada? Slijede li uskoro nove?
Točno ste rekli, nakon izdanja moje monografije na hrvatskome i engleskome jeziku na novoj sam kreativnoj prekretnici. Naime, iduću ću godinu, a možda i više, spremat novi ciklus radova u kamenu za samostalnu izložbu u Bruxellesu sa svojom omiljenom temom ˗ pticama. Namjeravam spojiti različite motive i kompozicije. Kada u tako kratkomu vremenu izgubite dva najdraža bića, majku i supruga, dvoje ljudi koji su me jedini bezuvjetno voljeli, želim im stvaranjem u životnoj sreći i radosti zahvaliti na ljubavi.
Aktivi ste dionik hrvatske i međunarodne likovne scene. Možete li nam dati kratku komparativnu analizu hrvatskoga kiparstva danas, u odnosu na kretanja u Europi i svijetu?
Zadnjih nekoliko godina, iz privatnih razloga, bila sam prilično odsutna na međunarodnoj i domaćoj likovnoj sceni. Međutim, koliko sam uspjela pratiti što se događa, vidim da je hrvatsko kiparstvo u korak s kretanjima u Europi i svijetu. Primjećujem da moji mlađi kolege i kolegice dosta putuju po svijetu, pogotovo nakon Covid-a 19, a stariji se povlače na periferiju kako bi mogli stvarati u miru i samoći. Što je umjetnik stariji, više čezne za mirom.
Premda ste godinama sudjelovali na hrvatskim likovnim i kiparskim simpozijima, odnedavna „nastupate” na takvim događanjima samo u inozemstvu. Zbog čega?
U Hrvatskoj sam se rado odazivala na likovne simpozije koji su bili humanitarni, dok mi neki drugi nisu imali dubljega smisla. Posljednjih petnaest godina sudjelujem na kiparskim simpozijima, i to po pozivu, samo u inozemstvu jer su organizirani izrazito profesionalni. Iza toga stoji država ili jaki sponzori. Primjerice, na kiparskomu simpoziju u inozemstvu sudjeluješ pozivom na osnovu kvalitete i referenci, s organizatorima potpišeš ugovor. Prilikom potpisivanja saznaš sve uvjete svojega budućega rada. Ugovor obje strane u cijelosti do kraja poštuju. Za rad dobiješ zdrav i kvalitetan blok kamena, pristojan smještaj, hranu i piće, čak i određeni honorar. U inozemstvu se svečano otvaraju i zatvaraju kiparski simpoziji uz nazočnost veleposlanika iz država koje mi kipari zastupamo, predsjednika Vlade, ministra kulture i drugih predstavnika vlasti, sponzora, glazbenika i ostalih koji bilo na koji način sudjeluju u organiziranju i u radu Simpozija.
Za vrijeme trajanja simpozija organizatori sudionicima pokazuju znamenitosti grada i regije u kojoj se nalazimo, a na samoj svečanoj završnici Simpozija svakomu sudioniku dodijele medalju za uspomenu. Kada iz tiska izađe katalog o Simpoziju, svim sudionicima pošalju ga poštom. Voljela bih kada bi se i u Hrvatskoj organizirali slični kiparski simpoziji iza kojih bi stajala država i financijski ih poduprla uz jake sponzore jer su takvi projekti vrlo bitan dio našega inozemnoga djelovanja. Bilo bi to i svojevrsno priznanje hrvatskim kiparima, kojima naša zemlja obiluje.
Organizatorica ste trodnevne manifestacije „Dani Janeza Pirnata – Nejašmića„ u galeriji SanJan u Postirima na Braču. Otkrijte nam veliku vijest o angažmanu jednoga od glavnih podupiratelja?
U životu nam se katkada nešto dogodi iznenadno, ali zapravo ne i slučajno. Kao što ste izvijestili na svojemu portalu i ove godine, pokrovitelj Janezovih dana bio je gospodin Robert Smith, frontman prestižne grupe The Cure. Godinu dana nakon Janezova odlaska u vječni život 2021. primila sam e-pismo Smithova menadžera s fotografijom Janezove skulpture iz njegove monografije Bagatela, na kojoj su stajali i podatci o skulpturi. U pismu me je nakon uvoda pitao bih li gospodinu Robertu Smithu dopustila da Janezova skulptura Bagatela bude na omotu novoga albuma grupe The Cure pod nazivom Songs of a Lost World. Nisam odmah znala što odgovoriti. Nakon savjetovanja s Janezovom obitelju odgovorila sam da im odobravam(o).
Iako je novi album bio najavljen za 2022. godinu, ipak nije tada izišao. Grupa the Cure te je godine imala turneju po Europi. Na popisu koncerata u europskim metropolama bio je i Zagreb. Preko njegova menadžera pisala sam gospodinu Smithu da bih voljela doći na njihov koncert u Zagrebu. Na to mi je sam Robert Smith odgovorio daće za mene rezervirati osam karata. Odmah sam mu zahvalila. Napisala sam da mu prije koncerta želim uručiti dar u znak zahvalnosti, a on mi je odgovorio da će mene i moje prijatelje primiti prije koncerta.
Dan prije koncerta bio je pogreb mojoj Majci. Na njega su došli moji prijatelji Vojko i Andrej iz Ljubljane. Zahvaljujući njima, uspjela sam toga 27. listopada 2022.otići na prijem kod gospodina Smitha i na koncert u zagrebačku Arenu. Iako tužna, u zagrljaju svoje nećakinje Antonije i u društvu dragih prijatelja iz Slovenije osjetila sam barem veličanstvenu atmosferu koncerta. Posebno me je dirnula Robertova najava pjesme koju je posvetio nedavno preminulomu bratu. Za vrijeme prijema iza pozornice upoznali smo se s pjevačem i počeli s njim razgovarati. Osvojio me je svojom pristupačnošću i jednostavnošću. Zanimalo ga je od kojega je kamena golub kojega sam mu u znak zahvalnosti darovala. Na kraju smo se pojedinačno i skupno fotografirali. U jednome trenutku Robert nam je pokazao privjesak na kojemu je bila Janezova skulptura Bagatela i uskliknuo: „JANEZ!”
Nakon koncerta u Zagreb Robert Smith osobno mi je poslao e-pismo i zahvalio mi na skulpturi koju sam mu darovala. K tomu je htio napraviti nešto humanitarno baš kada sam pripremala druge Dane Janeza Pirnata – Nejašmića. Upitala sam ga bi li mogao poduprijeti Janezove dane.
Nije dugo trebalo čekati odgovor, i to potvrdan. Pisao mi je i da će poveznice o manifestaciji Dani Janeza Pirnata – Nejašmića hrvatskih medija podijeliti na službenim stranicama grupe koju prati 6,6 milijuna ljudi. To je i učinio.
Pokroviteljstvo svjetske zvijezde i ponuda da će ta trodnevna manifestacija biti globalno reklamirana nadahnuli su me da za Janezove dane angažiram domaću glazbenu zvijezdu svjetskoga glasa. Stoga sam pozvala našu proslavljenu violčelisticu Anu Rucner, a pozvala sam i našega poznatoga glumca Roberta Kurbašu. U galeriji SanJan bila je postavljena izložba Janezovih skulptura i slika. I tako se ta manifestacija 2023. na neki način popela na svjetsku razinu. Otvorio ju je poznati novinar, karikaturist i šansonjer Igor Brešan uz prisutnost brojnih uzvanika redom, štovatelja lika i djela pokojnoga kipara Janeza Pirnata – Nejašmića.
Otkako sam se osobno upoznala s Robertom Smithom, cijelo smo vrijeme u kontaktu. Javio mi je e-pismom kako izgleda omot albuma s Janezovom skulpturom, zašto album još nije izašao i s kojim informacijama smijem i kada istupiti u medijima.
Početkom ove 2024. godine gostovala sam u izravnomu prijenosu na radio Laganini u emisiji Žena zmaj. Kada sam se dogovarala s Robertom Smithom što ću reći u emisiji o našoj suradnji, tražio je da svakako kažem da je on Janezov fan. Eto, tako je Janezov fan Robert Smith i ove godine bio pokrovitelj Janezovih dana, na kojima su sudjelovale dvije slovenske glazbene zvijezde, Aldo Kumar i Vlado Kreslin.
Kao prošle godine, tako je i ove u programu Janezovih dana sudjelovao glumac Robert Kurbaša, a izložbu Janezovih i Nikolajevih radova otvorio je Igor Brešan, dok je program moderirala Edina Pršić Babić. Ove je godine tiskan i prigodni katalog.
Nedavno je sastav The Cure najavio da će njihov novi album izaći 1. studenoga 2024. Snimili su video na kojemu je Janezova skulptura Bagatela s izvedbom pjesme Alone. Ponosim se time što se ta skulptura od lave mojega pokojnoga supruga Janeza Pirnata – Nejašmića nalazi na omotu novoga albuma The Cure i ujedno sam zahvalna Robertu Smithu koji je prepoznao Janezov rad kao dio priče njihovoga albuma Songs of a Lost World, koji je ujedno i posljednji.
Razgovor vodio: Petar Kolovrat
Foto: privatni album Sandra Nejašmić Pirnat i Pero Dragičević
