Ovaj tjedan se obilježava Europski tjedan mentalnog zdravlja o kojemu se govorilo u novoj epizodi TOPCASTA TOP RADIJA. U goste voditelju Kruni Belku stigla je Andreja Radić, socijalna radnica iz Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti pri Nastavnom zavodu za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ i govorila o porastu mentalnih problema kod mladih, činjenici da su dosta otuđeni jedni od drugih, imaju poteškoće u komunikaciji, a problem im često predstavlja, primjerice, obavljanje običnog telefonskog poziva. Također, istaknut je paradoks u suvremenom društvu u kojem roditelji često očekuju od djece da manje koriste ekrane, dok sami provode puno vremena na mobitelima.
Na početku TOPCASTA potvrdila je socijalna radnica kako imaju dosta posla.
„Radimo s mladima i odraslima koji imaju određene mentalne poteškoće. Najviše stres, tjeskobu, anksioznost, a od pandemije i porast takvih poteškoća“, rekla je Radić.
O posljedicama koje je pandemija ostavila na mentalno zdravlje, socijalna radnica Radić je rekla:
„Mislim da jesu puno veće nego što smo očekivali. Radim s mladima pa onda mogu reći da je porast tih mentalnih poteškoća kod mladih veći, iako i prije pandemije ne možemo reći da toga nije bilo. Bilo je i tada već zabrinjavajuće. Ono što se nakon pandemije vidi je da se mladi dosta teško nose, da su anksiozni, vrlo često depresivni, pa onda opisuju da su im svakodnevne poteškoće problem…“
Ono što je primijetila u svakodnevnom radu socijalna radnica Radić je to da su mladi dosta otuđeni jedni od drugih i da nemaju više razvijene komunikacijske i socijalne vještine.
„Njima svakodnevni kontakt s vršnjacima predstavlja veliki problem“, rekla je Radić.
U svjetskom istraživanju o generaciji Z, nadovezao se voditelj, na listi okidača stresa na prvom mjestu je telefonski razgovor.
„Oni danas sve stvari pokušavaju riješiti porukama, čak i između sebe. Nama starijima, telefonski poziv izgleda kao ‘za 30 sekundi sam gotov ako mi nešto treba’, ali oni ako trebaju zadaću ili nešto takvo, pošalju poruku i u stanju su čekati pola dana da im netko odgovori na tu poruku ili da im ne odgovori na tu poruku. Sama pomisao za telefonskim razgovorima je jako teška. Kad se, primjerice, trebaju naručiti liječniku ili slično, naši klijenti vrlo često opisuju to kao veliki uspjeh kad su uspjeli dići telefonsku slušalicu i obaviti tako nešto“, rekla je socijalna radnica.
To nas vodi u dosta velike probleme, rekla je Radić i dodala:
„Mi s mladima koji se kod nas uključuju u tretman jako puno radimo na razvijanju tih komunikacijskih i socijalnih vještina i neki prepoznaju to kao problem i to im je bio razlog zašto su zapravo potražili pomoć. U tretmanu, odnosno savjetovanju, mi doslovno s njima učimo kako prići kolegama na fakultetu, kako uopće započeti razgovor s kolegama na fakultetu, kako doći u grupu, kada sjedi pitati smije li se pridružiti, jer je to njima sve jako teško. Teško im je neki puta ući u pekaru, a imaju novaca u novčaniku, jer kako će prodavačice reagirati ako oni dođu unutra.“
Nastavila je:
„Kada vidite mlade, na primjer, da hodaju ulicom i bulje u mobitel ili u tramvaju da bulje u mobitel nije to samo isključivo ta ovisnost o ekranima. Oni neki put gledaju ekran jer onda imaju dojam kako oni ne vide druge i da drugi ne vide njih. Zapravo žele biti nevidljivi.“
O ovisnosti o ekranima kod odraslih, Radić je rekla:
„Roditelji vrlo često stavljaju naglasak na djecu, kad radite s profesorima u školama isto se stavlja naglasak na djecu koliko su oni danas pred ekranima, koliko sati provedu, a nekako tu zanemarimo roditelje. Međutim, kada malo obratimo pažnju na roditelje, kada pročitamo istraživanja rađena u svijetu, kod nas ih nema toliko puno, onda možemo vidjeti da roditelji zapravo od djece očekuju jedna ponašanja, a istovremeno oni rade totalno suprotno. Na primjer, ne dozvoljavaju djeci da gledaju u mobitel i ručaju, što je u redu, ali istovremeno oni drže taj mobitel u rukama…“
O opsjednutosti društvenim mrežama kod odraslih, rekla je:
„Roditelji se uopće ne fokusiraju na trenutak s djetetom, nego samo slikaju da bi mogli objaviti neke uspjehe svoje djece. Danas imamo trend gdje mladi, da ne bi povrijedili roditelje, stavljaju ruku da prekriju lice jer ne žele biti objavljeni na društvenim mrežama. Roditelji ih ne pitaju je li u redu da objave njihove fotografije, djeca onda zapravo naprave neki pokret kako bi sakrili izraz lica da se ne vide, a formalno su na obiteljskim fotografijama. Vrlo često na tim događanjima kada su djeca u pitanju, vidjet ćete da roditelji snimaju, ali ne uživaju u trenutku.“
Na temu rješavanja spomenutih problema rekla je kako je teško predvidjeti kako će se stvari razvijati u narednom razdoblju.
„Nisam niti prije pet godina mislila da će ovo danas biti toliko učestalo, ali mislim da je trenutak da se stane na loptu, da svi malo usporimo. Mislim da smo svi izloženi jako velikoj količini stresa i zahtjeva, da jurimo, da nismo tolerantni jedni prema drugima, da smo opterećeni obavezama, kako djeca tako i odrasli. Ne bih rekla da su samo odrasli, djeca su jako opterećena nekim svojim obavezama koje ne stižu i te frustracije zapravo rastu i mislim da tu treba negdje malo usporiti ritam i naći nekakav dobar balans“, rekla je socijalna radnica Radić.
Djeca često uz školske obaveze imaju dodatno izvannastavne aktivnosti kojih je često puno. Iz roditeljske pozicije te obaveze se često svode na popodnevno razvoženje i čekanje djece. O tome kako s time stati i je li to jako teško, socijalna radnica je rekla:
„To je jako teško, pogotovo što danas imamo jako puno roditelja koji se ne zadovoljavaju time da dijete ima jednu slobodnu aktivnost, nego ima najmanje dvije do tri…kada dijete ima takav raspored, ono ne stigne niti biti dijete, a niti roditelj ima vremena sa svojim djetetom odvojiti sat, dva da provedu kvalitetno vrijeme da porazgovaraju. Meni se čini da je danas veliki problem to što roditelji imaju taj jedan strah da djeca neće uspjeti ako nisu uključena u puno toga jer je konkurencija velika.“
Dodala je:
„Mislim da ni roditeljima nije lako. Mislim da su oni isto rastrgani možda iz toga što im društvo nameće, odnosno ono što vide oko sebe, pa su si možda sami nametnuli takva očekivanja i ono što bi možda željeli, jer stvarno danas, rekla bih, da nije lako biti roditelj.“
O proceduri dolaska s djetetom u Službu za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, socijalna radnica je rekla:
„Radimo na razini primarne zdravstvene zaštite, kod nas je dovoljno nazvati naše brojeve telefona i naručiti se na prvi pregled kod psihijatra, ovisno je li riječ o odrasloj osobi ili o djetetu, dječjem ili adolescentnom ili psihijatru…Nakon tog pregleda, liječnik procjenjuje hoće li se zapravo time baviti psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog ili je riječ o ozbiljnijem mentalnom poremećaju gdje treba liječnička pomoć. Dovoljno je samo nazvati, rezervirati termin… Ne treba nikakvih uputnica od liječnika opće prakse, vrlo je zapravo jednostavno.
Više o temi mentalnih problema kod mladih pogledajte na: https://www.youtube.com/watch?v=GBSfu6N7CF4