Rusa Trajkova je nadaleko poznata likovna i grafička umjetnica koja je diplomirala na Odsjeku grafičkoga dizajna Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu 2009. godine. Iza sebe ima mnogobrojne
izložbe u Hrvatskoj i u inozemstvu. Svoju ljubav prema umjetnosti prenosi na generacije učenika Gospodarske škole Čakovec.
Kada se rodila vaša ljubav prema umjetnosti te tko je zapravo najveći krivac za vašu posvećenost
umjetnosti?
Ne pamtim točno vrijeme kada se dogodila ta ljubav. Mogla bih reći da je prisutna u raznim oblicima
od kako znam za sebe. Ne govorim samo o likovnoj i vizualnoj umjetnosti. U mojoj se obitelji njegovao
lijepi doživljaj umjetnosti. Kasnije, nakon apsorpcije, prirodno je došla i stvaralačka faza. A “krivac” je
moja majčica. Ona je apsolutna umjetnička duša sa stavom ratnika. Ona je sestri i meni dala kist u
ruke i beskonačan prostor za izražavanje. Nas dvije smo s tim kistovima oslikale sve što smo smjele i
nismo smjele, od zidova, ormara, podova, štokova…ne sjećam se da smo bile u kazni radi toga. Dakle,
da, mama je “krivac”, a tata je sagradio atelje.
Odzvanjaju li zvukovi odrastanja u Pribislavcu u vašim radovima?
Pribislavec je moja čarobna šuma, prostrana livada, otok, potok, ljuljačka ispod vrbe… ne znam što još
da nabrojim, kako da dočaram. To je moj dom. Nisam povezivala mjesto sa slikama, ali sad kad me
pitate vjerojatno ima fragmenata Pribislavca u mojim slikama, one proizlaze iz mene, nismo djeljive.
Možete li nam nešto reći o korištenju simbola u svojim radovima?
Koristim ih simbolički, naročito boje. Svaka priča priču i daje mi golem prostor za izražavanje. Ostale
simbole izmišljam i u danom trenutku znače mi puno, sažimaju priču. Nešto poput ideograma. Njih
isprva zbrajam, pa oduzimam, pa još više zbrajam, pa još više oduzimam, tom procesu nema kraja,
osim kad ponestane boje.
Koji su umjetnici imali utjecaj na vaš rad?
Ne mogu istaknuti jednog pojedinog umjetnika. Nemam ga. Nemam idola, nisam ga ni imala. Nisam
bila u situaciji da utjecaj nečije ideje oblikuje moju ruku. No radovi od kojih mi zatitra duša pripadaju
gotovo u pravilu ekspresionističkoj skupini stvaratelja. Njihovi radovi su energični, silni, viču, galame ili
plešu, nema mirne vode. Takve volim.
Imate li savjete za umjetnike koji prodaju i promoviraju svoje radove, što je najbitnije kako bi bili
primijećeni?
Nemam savjet. Umjetnost je pitanje sažimanja fragmenata i esencije života, a promocija i prodaja se
odnose na novac. Od jedne do druge točke velika je praznina o kojoj ništa ili jako malo znam.
Mentorica ste i mlađim umjetnicima koji počinju svoje umjetničke karijere, koji savjet im uvijek
prvo spomenete?
Nema pogreške. Nema pravila. Svaki potez vodi u neku ulicu, prihvaća se i slijepa ulica. Iz mog iskustva
nit vodilja je treper, osjećaj koji nikad ne prevari, kad zatreperi znate da ste bliže sebi, a tada i
stvaranju.
Imate li neku bitnu filozofiju koja vas vodi u vašem kreativnom izražavanju?
Formalne filozofije nemam, samo žarko volim slikati i to je sve.
Koja osobina vaše osobnosti Vam je najviše pomogla u vašoj umjetničkoj profesiji?
Ne osvrćem se. To je moja supermoć.
Osim što ste slikarica, grafička dizajnerica te mentorica mladim ljudima, također imate iskustva i u
scenografiji, koji dio ovog posla Vas je najviše dojmio?
Izrađivati scenografiju je super, a gledati kako ta slika oživi na sceni je fenomenalno. Ljudi žive u njoj,
pomiče se, otvara, okreće, izvrće…kao kakva psihodelična slikarska cjelina. Nešto zbilja super. Hvala,
hvala na ponudama.
Ako se vratite malo u prošlost, postoji li izložba koja Vam je draža od svih ostalih?
Dvije ću izdvojiti. Izložba “Moji” jer su naslikani moji, moja obitelj. Šareni, smiješni, autentični i dragi i
zato što ih volim. Ima i jedna Plava izložba koju volim jer je plava, a Plavu najviše volim.
Razgovarala: IVANA RADIKOVIĆ
