Suzana Martinuš – Prasica
Pre baki se prasica prasila a kak je bila joko hmonja je moral nešče biti z njom. Jen čos je bila baka pre njoj (jer je deda pok pre Želajkovički žlepal). Dok se deda konačno pokozal v noči, pun dobre volje, rekel je baki nej ide spot a on bo v kocu pazil. Kak je baka bila srdita, tak je tresnula z vrotima od koca kaj je zosunj pol i deda je ostal do jutra s prasicom v kocu. Dok so vjutro došli tam sam je rekel – tak! Si si mislila nej bo prasec de mo je mesto!
*****
Darko Žigrović – aforizmi
Vatru je izmislio pračovjek, a lomače učeni ljudi.
Praznovjerni i u prometnom znaku vide znak.
Lako je prevesti žednog preko vode, ali teško preko pustinje.
U samo nekoliko minuta ugrabio je vrijedne sekundarne sirovine.
Ne volim labudove, podsjećaju me na dvojku iz matematike
Prelaskom iz krajnosti u krajnost ne dobiva se upala krajnika
Sve je više onih koji iz dana u dan dangube.
Naše nacionalno blago ima sitne zube, ali i prazan želudac.
Pošteni lopov svoju kuću smatra uredom za izgubljene stvari
Ne padaju žene toliko na aforizme, koliko na fraze.
Alternativna medicina uči kako biti sretan s bolešću.
Od usijane glave niti topline, niti svjetlosti.
Dosada je bolest koja pogađa siromašne idejama.
*****
Gorkić Taradi -Golub i ona
Na krovu gradske uprave živio je golub. Nije to bio bilo kakav golub, nego gospodin s pedigreom – potomak slavnih trgaških golubova koji su stoljećima ciljali samo najodabranije šešire, najuglađenije frizure i najprestižnije položaje.
Ovaj naš, kojeg su u golubarskim krugovima zvali Snajper, imao je poseban ukus – ciljao je isključivo direktoricu financijskog odjela, gospođu Marijanu Vuković.
Gospođa direktorica bila je žena u godinama, elegantna, stroga, uvijek u bijelom. Njezin hod bio je precizan kao obračun PDV-a, a pogled oštar kao porezna inspekcija. No, koliko god bila savršeno ispeglana i naparfeminirana, sudbina joj je bila zapisana na oluku iznad ulaza.
Snajper je imao raspored. Ujutro kava, pa meta. Svaki dan u isto vrijeme, gospođa direktorica bi se pojavila s aktovkom i ambicijom, a Snajper bi izveo precizno bombardiranje.
– Opet!? – vikala bi dok bi maramicom spašavala dostojanstvo i svilenu bluzu.
– To je atentat na uredski autoritet! – cviljela bi čistačici.
– On mene osobno mrzi!
Grad je počeo šaptati. Zaposlenici su se kladili hoće li pogodak biti u razini ramena ili točno po sredini glave. Neki su tvrdili da golub ima političke motive. Drugi da je bivši muž direktorice reinkarniran s krilima.
Psiholog gradske uprave savjetovao je gospođi direktorici da prihvati nesreću kao “znak svemira”, no ona je svemiru pokazala srednji prst (u rukavicama, naravno).
Narudžbe su se redale: plastične sove, mreže, ultrazvuci, čak i jedna leteća dron-čuvarica. Snajper se samo premjestio tri centimetra udesno i nastavio s praksom.
Jednog dana, direktorica se pojavila u tamnoplavoj kabanici s printom oblaka. Bila je to psihološka diverzija – ako izgleda kao nebo, možda će zbuniti goluba. Ali Snajper nije pao na trik. Točno u 08:47, dok je gospođa podizala glavu prema nebu s lažnim osmijehom: pljas!
I tada se dogodilo čudo. Umjesto da plane, dreči i zove zaštitare, direktorica se nasmijala. Prvi put u godinama. I rekla:
– Ako me već netko gleda s visine, barem da ima dobar cilj.
Od tog dana, prestala je nositi bijelo. Golub je, razočaran, promijenio metu. Počeo je ciljati novog pripravnika. I legenda kaže, čim netko dođe u firmu pun entuzijazma, Snajper ga odmah „potpiše“ iz zraka.
A direktorica? Kaže da joj fali. Tvrdi da joj je to bio jedini iskren feedback u firmi.
(GORKIĆ TARADI)
