Anita Huđek je pjevačica hrvatske narodne glazbe, što je rijetkost u današnje vrijeme kad se sve više fokusira na moderan zvuk i zaboravlja se tradicija naših predaka. Kao članica narodnog ambasabla Lado sudjeluje na manifestacijama diljem Republike Hrvatske, ali i inozemstva gde je hrvatska publika. Danas mama malog sinčića s hrpom obaveza našla je vremena za jedan razgovor gdje smo se dotakli veliki broj tema vezanih uz tradicionalnu Hrvatsku glazbu.
Kako je izgledao život u vašem rodnom mjestu dok ste odrastali? Je li glazba bila utkana u vaše odrastanje?
Moja mama kaže da sam proplesala prije nego sam prohodala, a slično je i s pjevanjem. Sve je to kod mene išlo dosta rano, a jednom kad je krenulo, nije stalo. Sigurno je utjecaja na to imala činjenica da se u našem domu jako puno pjevalo. A to primjećujem i danas kad sam i sama majka. Poseban je gušt pjevati vlastitom djetetu, a pjevala sam puno i u trudnoći. Tako je bilo i kad sam ja odrastala. Znam da mi je najdraža uspavanka koju mi je mama pjevala bila „Plakala mala Vidica“. Glazba je došla s obje strane, i s mamine i s tatine. Moj pokojni djed bio je vrhunski glazbenik, tata folkloraš, baka likovnjak, mama također u glazbi i folkloru, umjetnost je od malih nogu bila sastavni dio mog života.
Postoje li određene stare pjesme koje su Vam promijenile život nakon što ste ih otkrili?
Dosta teško pitanje. Pjesma nikad nije samo melodija, pjesma nikad nije samo tekst, pjesma koja te uistinu dotakne ima sve to i ono najbitnije, iskrenu emociju. Bez emocije ne vrijedi ništa. Neke pjesme vežem za određene ljude, neke za određene događaje, postoji ta poveznica, ta uspomena koja svaki put iznova kad izvodim pjesmu u meni budi onu najiskreniju emociju i javlja se ekspresija koju publika prepozna i nagradi. Teško mi je izdvojiti, no međimurske popevke imaju posebno mjesto u mom srcu, od kajkavskih tu je „ Da sem ti z lasima zvezala roke“, a posebno guštam u pjesmi „Ima jedan svijet“. Naravno, to su samo neke, koje su mi sada prve pale na pamet. I da, „Visine“, to je naša pjesma, znate što to znači. Ljubav.
Kako je bilo otkriti svoju sposobnost pjevanja na način gdje je u fokusu tradicijska glazba?
Još kao mala sam puno pjevala i obožavala sam kanone, ili pak slagati neki svoj drugi glas, na taj sam se način igrala. Sluh sam razvijala i kroz zborsko pjevanje, no posebno sam se istakla u folkloru. Kažu da se u mom glasu čuje određena lakoća, lirika, emocija, što je vrlo bitno u folkloru u kojem se pričaju priče, priče naših starih…
Odakle dolazi vaše uvjerenje/samopouzdanje da pjevate tradicijsku glazbu?
Da nema tradicije, ne bi bilo ni nas. Pa to su naši korijeni i osoba koja ne poznaje svoju povijest i sebe, teško da će moći voljeti druge. A tako smo bogata zemlja, jedinstvena po svom folkloru u svijetu i trebamo na to biti ponosni. I zato s posebnim guštom, ponosom, ljubavlju pjevam tradicijsku glazbu, napjeve. I velika je čast i privilegija što to uopće mogu. Ako barem jedno dijete odluči zbog toga postati folkloraš, meni dovoljno. S koljena na koljeno, zar ne?
Kako je bilo početi nastupati u manjim zagorskim mjestima, a kasnije i u čitavoj Hrvatskoj kada ste tek počinjali? Je li vaša rana publika znala stare pjesme koje ste pjevali ili se činilo kao da im nudite obrazovanje o njihovoj kulturi? Što je bilo najteže na početku?
Počela sam nastupati jako rano i pozornica je vrlo brzo postala moja velika strast. Našu „lepu reč kaj“ posebno volim čuvati i promicati, a najteže je uvijek bilo nastupiti u mjestu iz kojeg dolazi određena pjesma. Pjevati međimursko u Međimurju? Uvijek sa strahopoštovanjem i dobrom dozom treme, no jako mi je drago što su me tako dobro prihvatili i danas stvaramo magiju zajedno na svakom nastupu.
Pjevate/izvodite hrvatske narodne pjesme, ali također se od početka svoje karijere bavite i etnomuzikološkim istraživanjem i prikupljanjem hrvatskih narodnih pjesama. Koji vam je važniji od to dvoje? Etnomuzikološki rad ili javno izvođenje tih narodnih pjesama?
Ljubav prema folkloru tjera me da istražujem, da radim, da otkrivam i da to znanje prenosim dalje pa tako puno radim s djecom, ali i odraslima. Volim rad s ljudima. No ipak više volim biti na sceni. Mislim da su svi umjetnici malo tašti, jer da nismo ne bismo imali snage stati na pozornicu pred svjetla reflektora, pa tako i ja. Nema do tog osjećaja i pljeska kad te publika prepozna, kad prepozna tvoju ljubav i strast.
Kako ste postali dio Ambasabla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado?
Uspjela sam svoju ljubav, svoj hobi pretvoriti u profesiju i nema veće nagrade. To nije posao, to je poziv. Mi Lado živimo. Pravi profesionalac zauvijek u duši ostane amater, i to je itekako bitno. Već kao malo dijete sanjala sam o Ladu, no činio mi se tako nedostižnim, no rad na sebi, trud, zalaganje i korak po korak, uspjela sam. Trebalo je hrabrosti prijaviti se na audiciju, stati pred stručno povjerenstvo, no uspjela sam, i evo od 2014. sam umjetnica u Ansamblu Lado.
Koji nastup u sklopu Ambasabla Lado Vam je posebno ostao pri srcu?
Pamtim i velike pozornice, ali i one najmanje, pamtim pjevne i plesne koncerte, pa i kraće nastupe, svaki ima svoju čar. Prvi nastup u Varaždinu pred domaćom publikom, prvi nastup u zagrebačkom HNK, prva Arena, prvi solo nastup s orkestrom, posebni projekti kao što je Jazziana Croatica Borne Šercara, ali i nastupi na kojim sam prvi put zaplesala koreografije kao što su Slavonske kraljice, Susak, Linđo… Pamtim , i veselim se svakom nastupu iznova kao malo dijete, pogotovo sada kada sam se friško vratila s porodiljnog dopusta. Žedna i gladna, reklo bi se.
Koji su Vam planovi za budućnost? Planirate li neki samostalan album posvećen hrvatskoj tradicijskoj glazbi?
Planova je puno. Solo angažmana je sve više i drago mi je što me publika sve više prepoznaje i traži. Neću vam puno otkrivati, no već na jesen veliki samostalni projekt s par kolega ugledat će svjetlo dana, i da, posvećen je hrvatskoj tradicijskoj kulturi, jedinstven projekt, i već smo pomalo nestrpljivi. Nadam se da će vam se svidjeti, to je to što za sada mogu otkriti.
Razgovarala: IVANA RADIKOVIĆ
