Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Naša bolnica je naš ponos. Naša nada i strepnja. Naša bolnica je uređena i solidno opremljena. Čini je niz sjajnih građevina kakve se ne nalaze baš na svakom koraku ni u mnogo bogatijim sredinama. Naša bolnica duboko je podijeljen i prilično posvađan kolektiv kojim (često) caruje sujeta umjesto zdravog razuma. Ali, obitelj nije obitelj ako povremeno malo ne ‘zadimi’… a gdje ima dima, ima i vatre, a gdje ima vatre, ima i topline. Naša bolnica su pacijenti iskreno zadivljeni svojim posvađanim doktoricama i doktorima. Ipak, po nečem sasvim drugom naša bolnica je posebna. Posebna je po jednoj davnoj uspomeni koja povezuje naraštaje. Njezina se priča, privlačna poput mita, a kristalno istinita, prenosi s koljena na koljeno i glasi: gradile su je vlastitim novcem generacije roditelja moje generacije i moja je generacija to znanje odavno prenijela generaciji koju je stvorila. Već je prva slova naučio treći naraštaj (u nekim obiteljima i četvrti) kojem će priča o čakovečkoj bolnici biti prenesena – intravenski. Naša je bolnica – naša bolnica – i to više nitko iz krvi isprati ne može.
Kada se početkom 70-ih godina s livade na kraju grada, u Marofskoj ulici, izdiglo tada najmoćnije zdanje u Čakovcu, moj se otac odrekao prava na povrat novca danog za gradnju bolnice, kao i mnogi, mnogi ovdašnji ljudi. Mog oca više nema, kao ni mnogih ljudi koji su slično razmišljali, ali ostala je uspomena, po(r)uka i – bolnica. Od početka tih 70-ih nije se toliko ljubavi slilo u bolnicu sve do neki dan…
NES(P)RETAN KORAK
Možda je baš tih 70-ih ili nekih drugih godina, Terezija pošla u Njemačku. U to doba (baš kao i u ovo, sadašnje) mnogo je Terezija i Josipa sjedalo teških nogu i još težih srca u vlakove pa se osvrtalo za poznatim, mekim obrisima oranica koje su izmicale zamagljenim zjenicama uz kloparanje podvozja pokretanog sudbinom.
Ovo je crtica o Tereziji Hozmec i njezinom pokojnom suprugu Josipu koji su – iz Stuttgarta, s ljubavlju – Županijskoj bolnici Čakovec poslali 50.000 eura, odvojenih od životne ušteđevine, sigurno mukotrpno zarađene. Iz Stuttgarta, s ljubavlju, iz tuđeg svijeta koji je postao drugi dom tijelu, ali nikad duši, Terezija Hozmec nedavno je ispunila vlastitu želju i želju pokojnog supruga i darovala svojoj bolnici veliki novac.
Vijest o nesvakidašnjoj donaciji skromno se probila u javnost sa svečanosti otvaranja netom obnovljenog Odjela neurologije, u koji je naša Županija uložila 600.000 eura. I ostala zatomljena. A oba su događaja vrijedna slavlja. Usput je spomenuto da je od donacije kupljen uređaj za centralno praćenje vitalnih znakova pacijenata koji su pretrpjeli moždani udar te da je oprema vrijedna nešto više od 30.000 eura.
Ulaganje Županije drugi je rakurs: to je ulaganje javnoga novca, tj. našeg novca. I ta je priča jaka jer imamo sreće da Međimurska županija javnim novcem dobro gospodari.
No, Terezijinu priču s onom s početka ovog teksta veže zlatna nit. U snažnoj je analogiji sa svjedočanstvima naših predaka koji su bolnicu podizali odvajajući od teško zarađene plaćice. A snažniju priču, politika ne voli.
Sada ne preostaje drugo do ostaviti i ovaj zapis o činu duboke odanosti rodnoj grudi, te gospođi Hozmec u Stuttgart poslati pozdrav: iz Čakovca, s ljubavlju.
