PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Izaberimo šampiona u kršenju profesionalnih obaveza i poslovne etike! Među poštarima. Težak je posao pred nama, ljudi dragi, jer konkurencija je žestoka. Sve favorit do favorita!
Kandidiram poštara koji dostavlja u mom kvartu, a vi mog favorita pokušajte nadmašiti svojim. U jedva 15-ak dana pošlo mu je za rukom samo u moj poštanski sandučić (a u cijeloj zgradi je 50-ak sadučića) ubaciti tri obavijesti o prispjeću pošiljke koju je trebao uručiti onima koji su u tom trenutku bili – kod kuće! To su oni famozni papirići s kojima morate na poštanski šalter – osobno i nikako drugačije – da biste došli do pošiljke. Stubišna vrata zgrade se zaključavaju, pa je moj favorit pozvonio na vanjsko zvonce označeno prezimenom primatelja. Primatelj mu putem interfona otvara stubišna vrata, no vražićak već drži u ruci papirić pakosti i spušta ga u sandućić i – ako nikog nema u blizini – zlurado se naceri, podigne srednji, debeljuškasti prstić s izgriženim noktom i – pobjegne! Primatelj s kata ga doziva i moli ga da pričeka minutu da siđe u prizemlje i preuzme pošiljku, ali ne, moj favorit je već na motorčeku jer – „bogati, neće on za tu plaću ić’ na vrata“.
I nije mu ovo prvi put. Može mu se, zato što mu je nadređeni nesposoban podučiti ga dostojanstvenom obavljanju posla, a centrala u Velikoj Gorici inertna i indolentna. Regulatorna agencija – također.
Moj favorit je toliko vješt u ostavljanju obavijesti o prispjeću onima koji su u trenutku njegova dolaska doma, da ga čak ni susjedi s prizemlja nisu uspjeli sustići koliko brzo zbriše. Zato što je revan, pa papiriće iz aparatića „istisne“ i prije nego pozvoni. Ubaci ih u sandućiće i otprdi dalje, ponosan na nasljeđe koje su mu preci usadili i koje gordo pronosi svijetom. Svaki radni dan završi zadovoljan, potrošivši cijelu rolicu papira.
DRAGEC JE LEGENDA!
Ipak, ostale su nam lijepe uspomene. I mojom četvrti nekada su hodali pravi poštari i poštarice. Dvije su se gospođe izmijenile tijekom prohujalih ljeta i obje su bile vrlo predane poslu. Imale su malu plaću isto kao i spodobica koji nam sad (ne) dostavlja pošiljke, ali to nije mijenjalo njihovo ljudsko lice. Prije njih, dolazio nam je Dragec… A Dragec je legenda. Zato što ne samo da je znao kad je tko doma, nego je znao gdje će ga naći i kad nije doma. I svakom je njegova omotnica došla u ruke. Ma, Dragec bi je na Mjesec dostavio jer svako pismo na kraju puta ima svog čovjeka. Dragecu ljudi nisu bili samo adrese. Za svakog je, uz pozdrav, imao još koju riječ. Osmjehnuo bi se, našalio, ohrabrio obeshrabrene, pa do sljedećih vrata, i dalje… sve do mirovine.
Nedavno smo se sreli, pa me pita: “Zmisliš me se?“ Odgovorim: „Naravno, Dragec!”, a mislim: “E, moj, Dragec, kako bih te mogla zaboraviti? Sjetim te se sa svakim papirićem pakosti koji mali ‘istisne’ iz svog aparatića.“
Mali s aparatićem će putem pogubiti mnogo pisama, te na kraju i sam zalutati, jer bez primatelja nema kraja puta, pa nema ni smisla. Njemu su ljudi adrese, a on njima nikada neće postati uspomena.
