Sveti Valentin je o smrti ovako promišljao. “Za sebe si nas Gospodine stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” Prelazak na drugu stranu, put je koji svi moramo proći . Boli taj odlazak jer teško se rastati od onih koje volimo.
Danas se opraštamo od prijatelja, brata, suborca, od našeg Franca.
Franjo Novaković rodio se u Čakovcu 25.2.1963.godine. U Belici je završio osnovnu školu a zanat za montera centralnog grijanja u Mariboru. U Sloveniji ostaje živjeti i raditi sve do Domovinskog rata, kada kao slovenski državljanin osjeća poziv Domovine i pridružuje se obrani Hrvatske.
U travnju 1992. godine u sastavu 54. samostalne bojne sa postrojbom HOS-a iz Međimurja odlazi na Livanjsko bojište, gdje kao pomoćnik mitraljescu Josipu Sermeku brani položaje na Cincar planini od prodora četnika. Od baznog logora na Borovoj glavici trebalo se popeti na 2000 metara visine i sa sobom nositi rezervnu cijev mitraljeza i potrebnu municiju. Zadaća je to koju su rijetki prihvaćali ali našem Francu nije bila teška. Na tim položajima ni u jednom trenutku nije bilo odstupanja niti prodora neprijatelja.
Nakon završetka ratnih operacija Franjo ostaje živjeti u Međimurju i kao vrstan majstor, vozač, bagerista zapošljava se na više poljoprivrednih gospodarstava. Bio je poznat kao čovjek koji je puno znao i rado pomagao drugima. Ako nešto ne znate, zovite Franca, čulo se često među prijateljima. Sudjelovao je i u društveno političkom životu, a posebno se istaknuo u ekshumaciji žrtava drugog svjetskog rata i poraća na grobištu u Gornjem Hrašćanu. Vedar i jednostavan nije gubio vjeru ni kada je bolest uznapredovala. Zasluženu mirovinu nažalost nije dočekao.
Dragi naš Franc, tamo gdje si otišao nema tjelesnih ograničenja, nema boli, nema mraka, tamo je sve svjetlo i sve prožima Božja ljubav.
Počivaj u miru Gospodnjem, prijatelju, počivaj u njemu bojovniče !
Sestri, rodbini i prijateljima prenosimo našu iskrenu sućut!
Tvoji HOS-ovci iz Međimurja !
