Mark Carney govorio je izravno, bez diplomatskih fraza, i opisao svijet kakav već živimo, a ne onaj kojem se nadamo – piše danas Jutarnji list
Ovogodišnji skup u Davosu obilježila je sveprisutna nelagoda zbog stanja u svijetu. Umjesto govora o suradnji i zajedničkoj budućnosti, u fokusu su bili moć, sukobi i raspad dosadašnjih pravila. U takvoj atmosferi posebno je odjeknuo govor kanadskog premijera Marka Carneya. Govorio je izravno, bez diplomatskih fraza, i opisao svijet kakav već živimo, a ne onaj kojem se nadamo.
Kanadski premijer nije nastupio kao vođa velike sile, nego kao glas država koje su zaglavljene između jačih igrača. Njegova poruka bila je jednostavna: poslušnost više ne jamči sigurnost, a pravila ne štite one koji u njih slijepo vjeruju. Upravo zato njegov govor dijele i hvale i političari i analitičari.
Evo govora kanadskog premijera:
‘Veliko mi je zadovoljstvo – i dužnost – biti s vama u ovom prijelomnom trenutku za Kanadu i svijet.
Danas ću govoriti o pukotini u svjetskom poretku, o kraju ugodne fikcije i svitanju brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika velikih sila više nije sputana.
Ipak, tvrdim da druge zemlje, osobito srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. One imaju moć izgraditi novi poredak koji integrira naše vrijednosti, poput poštovanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država.
Moć onih koji su manje moćni započinje iskrenošću.
Svaki dan shvaćamo da živimo u eri suparništva velikih sila. Da poredak utemeljen na pravilima blijedi. Da jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju.
Ova Tukididova izreka prikazuje se kao neizbježna — kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovno nameće. A suočeni s tom logikom, snažna je sklonost zemalja da se prilagode kako bi opstale. Da se povinuju. Da izbjegavaju probleme. Da se nadaju kako će poslušnost kupiti sigurnost.
Neće.
Pa koje su nam mogućnosti?
Godine 1978. češki disident Václav Havel napisao je esej pod nazivom Moć nemoćnih. U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sustav održavao?
Njegov odgovor započinje s trgovcem povrćem. Svakog jutra taj trgovac u izlog stavlja natpis: ‘Proleteri svih zemalja, ujedinite se!‘ On u to ne vjeruje. Nitko u to ne vjeruje. Ali svejedno stavlja natpis — kako bi izbjegao nevolje, pokazao poslušnost, uklopio se. I zato što svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sustav opstaje.
Ne samo kroz nasilje, već kroz sudjelovanje običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.
Havel je to nazvao ‘životom u laži‘. Moć sustava ne dolazi iz njegove istine, nego iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit. A njegova krhkost proizlazi iz istog izvora: kada čak i jedna osoba prestane sudjelovati – kada trgovac povrćem ukloni natpis – iluzija počinje pucati.
Vrijeme je da tvrtke i države skinu svoje natpise. Desetljećima su zemlje poput Kanade napredovale unutar onoga što smo nazivali međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegova načela i koristili njegovu predvidljivost. Pod njegovom zaštitom mogli smo voditi vanjsku politiku temeljenu na vrijednostima.
Znali smo da je priča o međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima djelomično lažna. Da će se najjači izuzimati kad im to odgovara. Da se trgovinska pravila provode asimetrično. I da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću, ovisno o identitetu optuženog ili žrtve.
Ta je fikcija bila korisna, a osobito je američka hegemonija pomagala u pružanju javnih dobara: otvorenih pomorskih putova, stabilnog financijskog sustava, kolektivne sigurnosti i potpore okvirima za rješavanje sporova.
Zato smo stavili natpis u izlog. Sudjelovali u ritualima. I uglavnom izbjegavali prozivati raskorak između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcionira. Reći ću izravno: nalazimo se usred puknuća, a ne prijelaza. Tijekom posljednja dva desetljeća niz kriza u financijama, zdravstvu, energiji i geopolitici razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije.
Mark Carney (Fabrice Coffrini/Afp)
U novije vrijeme velike sile počele su koristiti ekonomsku integraciju kao oružje. Carine kao polugu. Financijsku infrastrukturu kao sredstvo prisile. Opskrbne lance kao ranjivosti koje se mogu iskoristiti. Ne možete ‘živjeti u laži‘ uzajamne koristi kroz integraciju kada integracija postaje izvor vaše podređenosti. Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale — WTO, UN, COP, arhitektura kolektivnog rješavanja problema — ozbiljno su oslabljene.
Kao rezultat toga, mnoge zemlje izvlače iste zaključke. Moraju razviti veću stratešku autonomiju: u energiji, hrani, kritičnim mineralima, financijama i opskrbnim lancima. Taj je poriv razumljiv. Zemlja koja se ne može sama prehraniti, opskrbiti energijom ili obraniti ima malo izbora. Kada vas pravila više ne štite, morate štititi sami sebe. No budimo realni kamo to vodi. Svijet tvrđava bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv.
Postoji još jedna istina: ako se velike sile odreknu čak i privida pravila i vrijednosti u korist nesputanog ostvarivanja svoje moći i interesa, koristi „transakcionalizma“ postaju sve teže ponovljive. Hegemoni ne mogu beskonačno unovčavati svoje odnose. Saveznici će se diverzificirati kako bi se zaštitili od neizvjesnosti. Kupovati osiguranje. Povećavati mogućnosti. Time se ponovno gradi suverenitet — suverenitet koji je nekoć bio utemeljen na pravilima, ali će sve više biti usidren u sposobnosti da se izdrži pritisak.
Ovo klasično upravljanje rizicima ima cijenu. No trošak strateške autonomije, suvereniteta, može se i dijeliti. Zajednička ulaganja u otpornost jeftinija su od toga da svatko gradi vlastitu tvrđavu. Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju. Komplementarnosti stvaraju dobitak za sve.
Pitanje za srednje sile, poput Kanade, nije trebamo li se prilagoditi ovoj novoj stvarnosti. Moramo. Pitanje je hoćemo li se prilagoditi tako da jednostavno gradimo više zidove — ili možemo učiniti nešto ambicioznije.
Kanada je bila među prvima koje su čule poziv na buđenje, što nas je navelo da temeljito promijenimo svoj strateški položaj. Kanađani znaju da naša stara, ugodna pretpostavka kako nam geografija i članstvo u savezima automatski jamče prosperitet i sigurnost više ne vrijedi.
Naš novi pristup počiva na onome što je Alexander Stubb nazvao ‘realizmom utemeljenim na vrijednostima‘ — ili, drugim riječima, težimo biti načelni i pragmatični. Načelni u predanosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, zabrani uporabe sile osim kada je u skladu s Poveljom UN-a, poštovanju ljudskih prava. Pragmatični u priznavanju da je napredak često postupan, da se interesi razilaze i da ne dijele svi partneri naše vrijednosti.
Angažiramo se široko i strateški, otvorenih očiju. Aktivno se suočavamo sa svijetom kakav jest, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli da bude. Kanada prilagođava svoje odnose tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti. Dajemo prednost širokom angažmanu kako bismo maksimizirali svoj utjecaj, s obzirom na fluidnost svijeta, rizike koje to nosi i uloge za ono što slijedi. Više se ne oslanjamo samo na snagu svojih vrijednosti, već i na vrijednost vlastite snage.
Tu snagu gradimo kod kuće. Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja, uklonili smo sve savezne prepreke međuprovincijskoj trgovini i ubrzavamo ulaganja vrijedna bilijun dolara u energiju, umjetnu inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i šire. Udvostručujemo obrambenu potrošnju do 2030. godine, i to na način koji jača naše domaće industrije.
U inozemstvu se brzo diverzificiramo. Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Europskom unijom, uključujući pristupanje SAFE-u, europskim aranžmanima za obrambenu nabavu. U posljednjih šest mjeseci potpisali smo još dvanaest trgovinskih i sigurnosnih sporazuma na četiri kontinenta. U proteklih nekoliko dana zaključili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima, Mercosurom.
Kako bismo pomogli u rješavanju globalnih problema, primjenjujemo varijabilnu geometriju – različite koalicije za različita pitanja, temeljene na vrijednostima i interesima. Kada je riječ o Ukrajini, ključni smo član Koalicije voljnih i jedan od najvećih doprinositelja njezinoj obrani i sigurnosti po glavi stanovnika. Po pitanju arktičkog suvereniteta, čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku te u potpunosti podržavamo njihovo jedinstveno pravo da odrede budućnost Grenlanda.
Naša predanost članku 5. je nepokolebljiva. S našim saveznicima u NATO-u (uključujući Nordijsko-baltsku osmicu) radimo na dodatnom osiguranju sjevernih i zapadnih krila Saveza, uključujući dosad neviđena ulaganja u radare iznad horizonta, podmornice, zrakoplove i snage na terenu.
U plurilateralnoj trgovini predvodimo napore za izgradnju mosta između Transpacifičkog partnerstva i Europske unije, stvarajući novi trgovinski blok od 1,5 milijardi ljudi. Kada je riječ o kritičnim mineralima, formiramo kupovne klubove usidrene u G7 kako bi se svijet mogao udaljiti od koncentrirane opskrbe. U području umjetne inteligencije surađujemo s istomišljenim demokracijama kako bismo osigurali da na kraju ne budemo prisiljeni birati između hegemona i hiperskalera.
Ovo nije naivni multilateralizam. Niti oslanjanje na oslabljene institucije. Ovo je izgradnja koalicija koje funkcioniraju, pitanje po pitanje, s partnerima koji dijele dovoljno zajedničkog temelja da mogu djelovati zajedno. U nekim slučajevima to će biti velika većina država. I stvara se gusta mreža veza u trgovini, ulaganjima i kulturi, na koju se možemo osloniti u budućim izazovima i prilikama. Srednje sile moraju djelovati zajedno jer, ako niste za stolom, vi ste na jelovniku. Velike sile si mogu priuštiti da djeluju same. Imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i poluge za nametanje uvjeta. Srednje sile to nemaju.
No kada pregovaramo samo bilateralno s hegemonima, pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvaćamo ono što nam se nudi. Natječemo se jedni s drugima tko će biti popustljiviji. To nije suverenitet. To je gluma suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti.
U svijetu suparništva velikih sila, zemlje između imaju izbor: natjecati se međusobno za naklonost ili se udružiti kako bi stvorile treći put s utjecajem. Ne bismo smjeli dopustiti da nas uspon tvrde moći zaslijepi pred činjenicom da će moć legitimiteta, integriteta i pravila ostati snažna — ako je odlučimo koristiti zajedno.
To me vraća Havelu. Što bi značilo da srednje sile ‘žive u istini‘?
To znači imenovati stvarnost. Prestati zazivati ‘međunarodni poredak utemeljen na pravilima‘ kao da još uvijek funkcionira kako je oglašeno. Sustav treba nazvati pravim imenom: razdoblje u kojem najmoćniji slijede svoje interese koristeći ekonomsku integraciju kao oružje prisile.
To znači djelovati dosljedno. Primjenjivati iste standarde na saveznike i suparnike. Kada srednje sile kritiziraju ekonomsku prisilu iz jednog smjera, a šute kada dolazi iz drugog, mi i dalje držimo natpis u izlogu.
To znači graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo. Umjesto da čekamo da hegemon obnovi poredak koji sam razgrađuje, stvarajmo institucije i sporazume koji funkcioniraju kako je opisano. I to znači smanjivati poluge koje omogućuju prisilu.
Izgradnja snažnog domaćeg gospodarstva uvijek bi trebala biti prioritet svake vlade. Međunarodna diverzifikacija nije samo ekonomska razboritost; ona je materijalni temelj iskrene vanjske politike. Države zaslužuju pravo na načelne stavove smanjujući vlastitu ranjivost na odmazdu.
Kanada ima ono što svijet želi. Energetska smo supersila. Posjedujemo golema ležišta kritičnih minerala. Imamo najobrazovanije stanovništvo na svijetu. Naši mirovinski fondovi među najvećim su i najsloženijim investitorima na svijetu. Imamo kapital, talent i vladu s golemim fiskalnim kapacitetom da djeluje odlučno. I imamo vrijednosti kojima mnogi drugi teže.
Kanada je pluralističko društvo koje funkcionira. Naš javni prostor je glasan, raznolik i slobodan. Kanađani ostaju predani održivosti. Stabilan smo i pouzdan partner — u svijetu koji je sve samo ne stabilan — partner koji gradi i cijeni dugoročne odnose.
Kanada ima još nešto: svijest o tome što se događa i odlučnost da u skladu s tim djeluje. Razumijemo da ovo puknuće zahtijeva više od prilagodbe. Zahtijeva iskrenost o svijetu kakav jest.
Mi skidamo natpis s izloga. Stari se poredak neće vratiti. Ne bismo ga trebali oplakivati. Nostalgija nije strategija. Ali iz pukotine možemo izgraditi nešto bolje, snažnije i pravednije. To je zadaća srednjih sila, koje imaju najviše izgubiti u svijetu tvrđava i najviše dobiti u svijetu istinske suradnje.
Moćni imaju svoju moć. Ali i mi imamo nešto – sposobnost da prestanemo glumiti, da imenujemo stvarnost, da gradimo snagu kod kuće i da djelujemo zajedno. To je put Kanade. Biramo ga otvoreno i samouvjereno. I to je put široko otvoren svakoj zemlji koja je spremna krenuti njime zajedno s nama.‘
Piše: S.N.
