Eva Vukina je jedna od onih mladih umjetnika iz Međimurja, ali ja bih rekla i jedna od onih dok pogledamo cjelokupno Hrvatsku, koja svojim djelima inspirira masu.
Iskreno s Evom mi je bilo nekako drugačije pričati, negoli s bilo kojim drugim sugovornikom ranije. Razlog leži u tome jer ona svojim djelima izražava zahvalnost i ljubav prema Bogu. Svojim životnim stavom inspirira i „tjera“ nas ostale da na pozitivan način shvatimo svrhu života i što je istinska ljubav u životu čovjeka. Nekad smo i sami krivi jer ne „zagrebemo“ dovoljno ispod površine čovjeka. Svako od nas svakodnevno nosi neki Križ i susreće se s mnogobrojnim životnim izazovima koje uz čvrstu vjeru u Boga možemo nadvladati. Ja sam se kroz život uvjerila bezbroj puta da ništa nije nemoguće uz Božju pomoć, počevši od zdravstvenih problema s kojima sam se borila pa do toga da su me mnogi odvlačili od ideje da upišem željeni fakultet. Evanđelje po Luki 1:37 spominje veliku istinu „Jer Bogu nije ništa nemoguće“.
Nadam se da će naši čitatelji uzeti malo slobodnog vremena, kako bi saznali što nam Eva ima za reći, naučili nešto više te razmislili o nekim životnim temama.
Kada se rodila vaša ljubav prema slikarstvu te sjećate li se možda I svojeg prvog djela?
Ja mislim da je ljubav prema crtanju krenula još od malih nogu. Dok je moje vršnjake ispunjavala igra s igračkama, mene je ispunjavalo iscrtavanje bilježnica. U osnovnoj školi već u nižim razredima, učiteljica je izdvajala moje radove i uvijek bi osvanuli na zidovima učionice. Nekako te to pogura pa čak i u tim sitnim godinama, svaka nagrada je bila motivacija za izradu nove slike. Čim sam više crtala, to su se više i razvijale moje crtačke vještine. Moje prvo djelo, hmmm..ne znam odrediti koje djelo je prvo, možda neko koje je značilo vidljiv napredak u crtanju, a to je sigurno bio portret malog djeteta. Kao mala sam jako puno portreta djece napravila jer me osvojila njihova čistoća duše koja se očitovala u sjaju njihovih prekrasnih očiju.
Završili ste Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Na koji način ste tada osjetili poziv prema slikarstvu koje se bazira na ljubavi prema Bogu?
Tako je, diplomirala sam na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. To se dogodi spontano i prirodno paralelno sa životom umjetnika. Bogu se nekako posebno obratimo kad je teško, tad u Njemu pronalazimo utjehu, u Njegovom križnom putu. Na nama je hoćemo li s Njim hodati ili sami, odbijajući svoj križ. Pa eto, tako sam i ja. Kako sam se udaljila od svoje obitelji i najbližih u drugi grad iz rodnog Čakovca, tako sam u toj odvojenosti od njih pronašla prijatelja u Isusu. Uz to, bilo je i financijski teško, ali zahvaljujući Božjoj providnosti nikad mi ništa nije falilo. Vrijeme studiranja je za mene bilo vrijeme dubljeg upoznavanja Boga i umjetnost. Predivno sredstvo preko kojeg sam odlučila Bogu zahvaliti na način da Ga donesem ljudima u obliku slike, baš onakvog Boga kakvog sam upoznala kroz svoj život, ali i kroz život drugih ljudi kojima se On očitovao u životu kad je bilo najteže.
Svaki student na akademiji ima slobodu, koje motive će slikati, sa čime će se baviti. Probala sam sve motive, mrtva priroda, pejzaž, veduta, ali ono što je mene zanimalo, uvijek je bilo živo biće ,uvijek nešto živo da bude što realnije na platnu, da promatrač može komunicirati s mojim djelom. Krenulo je sve s portretima svetaca. To su ljudi koji su svojim životom pokazali da je Bog stvarno živ i živjeli su po uzoru na Isusa. Činili velike stvari i ostavili neizbrisive tragove u životima mnogo ljudi. Čovjek je vizualno biće, a Boga čovjek može osjetiti, ali ne i fizički vidjeti. Zato treba umjetnike kako bi ljude kroz umjetnost usmjerili k Nebu. Zato i imamo talente, Bog ih daruje, a daruje ih kako bi umjetnici s Njim surađivali. To je velika stvar!
Možete li s nama podijeliti značenje ponavljajućih likova ili motiva iz Biblije?
Naravno da mogu, volim pričati o tome! Kao što sam bila napisala. Ništa me ne može toliko ispuniti kao slikanje nečeg tako živog i smislenog. Da nije toliko živo i prisutno, ne bi imala potrebu ni liniju povući. Sakralna umjetnost ima viši smisao i ona ne služi samo umjetniku kao neki bijeg iz stvarnosti, već i promatraču koji će pretpostavljam uzeti svoj molitvenik gledati u tu sliku kad se obraća Bogu. Moje slike nisu tu da samo krase zidove domova i crkvi, već da povezuju čovjeka s Bogom. Što meni znači ako sebi za terapiju naslikam nešto što samo meni osobno ima značenje i služi mi kao “ispušni ventil”, a da moj bližnji od toga nema koristi jer ne može prepoznati što se nalazi na tom platnu. I taj dio je potreban umjetniku, dapače. No,smatram da je smisao našeg postojanja da služimo jedni drugima, da si pomažemo i usmjeravamo k većem Dobru, a to je Bog. Stoga sam odlučila da moja umjetnost bude umjetnost za Boga i čovjeka.
Kako birate određene detalje i scene iz Biblije koje koristite u svojim radovima?
Ja kao umjetnica volim biti u tijeku, kroz svoju umjetnost osvrnuti se na ono što se događa u mojoj okolini. Posebno me inspiriraju događaji kad je ljudima potrebna utjeha, kad ih zadesi neka tragedija pa izgube nadu i padnu u očaj. Nekak na takve situacije gledam kroz postaje križnog puta. Često si ljudi u takvim trenucima postavljaju pitanje: “gdje je Bog? Zašto nas je ostavio?” I to je u redu i ljudski, i Isus na križu postavio je pitanje “Bože moj ,zašto si me ostavio?” To je taj trenutak pada, loma koji daje prostora Bogu da djeluje da oslobađa, da napravi nešto veliko i novo. I svaki put ću kroz svoju sliku reći da je Bog s nama u našim patnjama i da je bitno ostati Bogu vjeran do kraja. Isus je prošao križni put i dao nam smjernice za život, zato je bitno gaziti Njegovim koracima jer svako poniženje, nepravdu, bol i patnju koju prolazimo On je prošao. Samo Onaj koji je isto prošao,može nas razumjeti i utješiti.
Kako vidite razvoj svog rada u budućnosti i koje nove teme želite istražiti?
Ne volim puno planirati jer sve što radim, radim prema poticajima dragog Boga. Smatram da je još puno radova ispred mene. I dalje ću se baviti ovakvom umjetnošću jer na kraju i ja ostanem nakon svakog naslikanog djela obogaćena. I dalje ću stvarati slike za obiteljske domove i naš zajednički dom Crkvu. Idem tamo gdje sam potrebna, gdje me Bog zove. Čeka me jedan veći projekt krajem godine, volim izazove jer tek kad pristanem na nešto što je u mojim očima nemoguće, vidim koliko je Bogu moguće kad mu dam svoje povjerenje.
Umjetna inteligencija ovih je dana prisutna na svim društvenim mrežama. Njezin utjecaj na kreativnost je kontroverzna tema u svijetu umjetnosti. Jeste li eksperimentirali s AI umjetnošću ? Kako vidite da AI utječe na živote umjetnika i kreativni proces?
Što se tiče AI inteligencije, ja je osobno nisam previše istraživala. Mogu samo reći da ne postoji ta umjetna inteligencija koja će nadomjestiti čovjekov rad jer čovjek u svoj rad stavlja emocije a umjetna inteligencija je umjetna, dakle tu emocija nema, to se može i osjetiti. Umjetnost i Umjetna inteligencija po meni ne idu zajedno makar su slične u nazivu, samo što je umjetnost proizvod čovjeka i Boga koji je čovjeku dao talent. Ali da, slažem se da čovjek treba iskoristiti novu tehnologiju i općenito novitete koji se s vremenom pojavljuju. Primjetila sam slike Isusa koje je stvorila umjetna inteligencija i one mogu savršeno poslužiti nama umjetnicima kao predložak za izradu slike, ali sama umjetna inteligencija ne može stvarati umjetnost jer glavni začin umjetnosti jesu emocije. Čovjek mora biti mudar i ono najbolje od svega toga iskoristiti, ali opet da bude na dobro njemu samome ali i drugima .
Spomenimo da su vaši radovi prepoznati i u inozemstvu. Imate li ponekad tremu dok je u pitanju neki veći rad?
Da, da, trema uvijek postoji, ali ona pozitivna trema koja drži sve pod kontrolom. Baš volim istraživati svoje mogućnosti jer svaki novi veći projekt mi daje priliku da upoznam koje su sve moje mogućnosti. Uskoro krećem s izradom skica za slike za jednu njemačku crkvu i izrada veće slike za jednu američku obitelj u Teksasu. Često se pitam “pa gdje me nađu? “, ali istovremeno sam prezahvalna što mi ljudi daju priliku da im na jedan svoj način napravim sliku koja će im biti vizualna poveznica s Bogom. Velika je to stvar i osjećam zbog toga veliku zahvalnost.
Iza vas su mnogobrojne izložbe, koju bi ste izdvojili kao najdražu?
Svaka izložba mi je posebna, bila mi je posebna ona u Đakovu jer je većina slika na izložbi bila posvećena stradalima u domovinskom ratu. Najposebnija mi je naravno ona koja je bila u mojem rodnom gradu Čakovcu. Ipak je to moj grad, tu su moji ljudi pa je iz tog razloga bilo još emotivnije. Bila je to moja prva samostalna izložba s radovima hrvatskih svetaca i blaženika.
Koji su Vam planovi za budućnost?
Voljela bi otvoriti svoju galeriju da ljudi mogu doći osobno pogledati i odabrati sliku za svoj dom jer trenutno sve ide online preko društevnih mreža. Drugačije je vidjeti sliku uživo i moći vidjeti poteze umjetnika i te čiste prirodne boje. No, ja volim reći da sve ide svojim laganim koracima. Ispred mene je do sad najveći projekt jer je u pitanju oslikavanje oltarnog zida jedne moderne crkve pa ću biti posvećena tome a do tad ću naslikati još nekoliko slika za obiteljske domove, a možda i za jednu crkvu. U planu je da čim više stvaram sad kad sam mlada i kad imam više vremena i snage.
Podijelite s nama neku svoju misao koja Vas vodi kroz život.
Želim poručiti svima da je život s Bogom predivan, a svaka patnja s Njim postaje slatka jer postaje jednoglasna s Isusovom. Tako je slatko sve ovo što nam svijet nudi, svi ti užici za kojima tragamo ovdje na zemlji su tako prolazni i kratkotrajne sreće. Na ovom svijetu ne može nas ništa toliko ispuniti kao vjera u Boga i Njegova ljubav. Vrlo je bitno u životu postaviti si pitanje : “Gdje ja idem nakon smrti?”. Bolje je ovdje na zemlji malo propatiti, žrtvovati se i odricati i onda zahvaljujući tome, živjeti u vječnoj radosti s Onim koji me je stvorio.
Razgovarala: IVANA RADIKOVIĆ
