Poštovane braniteljice i branitelji, suborci, članovi obitelji poginulih i nestalih, dragi prijatelji i građani Republike Hrvatske, bliži se kraj još jedne godine — godine koja je, kao i mnoge prije nje, donijela više izazova nego što smo očekivali. U takvim trenucima važno je zastati, pogledati gdje smo, što smo prošli i što nas čeka. A još je važnije podsjetiti se tko smo.
Ovih dana svjedočili smo prizoru koji je mnoge podsjetio na ono što nas je nosilo u najtežim vremenima. Thompsonov koncert u Zagrebu, kao i brojni drugi diljem Hrvatske, okupio je tisuće mladih ljudi koji su pjevali iz sveg glasa, s ponosom i emocijom koju ne možeš glumiti. To je ona energija koju mi branitelji prepoznamo odmah — iskra zajedništva, pripadnosti i ljubavi prema domovini.
I zato nije iznenađenje da se dio političke scene uspaniči čim vidi nešto što podsjeća na hrvatski identitet. Kao da je najveći problem ove zemlje to što mladi vole hrvatsku glazbu i što se ne stide onoga što jesu. Kao da je domoljublje nešto što treba skrivati, a ne nešto što je ovu državu uopće stvorilo.
U većini gradova nitko nije pravio problem oko koncerata. Samo u Zagrebu, gdje se gradonačelnik bavi zabranama kao da će time riješiti Jakuševec, smeće po ulicama, puknute cijevi, gužve, male mirovine i sve ono što stvarno muči građane. Ne govorimo o bolesti u medicinskom smislu, nego o političkoj alergiji na sve što miriše na hrvatski identitet. A takvih će reakcija biti još, jer se neke istine više ne mogu gurati pod tepih.
A povijest — ona je učiteljica života. Tko god je želi razumjeti, mora je gledati cijelu, a ne samo one dijelove koji mu odgovaraju.
Hrvatska je zemlja s tisućama prikrivenih grobišta, s generacijama koje su nestale bez traga, s obiteljima koje nikada nisu dočekale istinu. To nisu ideološke konstrukcije, nego dokumentirana povijest. Postoje istraživanja, knjige, arhivi, svjedočanstva. Postoje autori poput Mitje Ferenca i Uroša Košira koji su godinama istraživali poslijeratne zločine i prikrivene masovne grobnice. To je dio naše povijesti koji se predugo šutioI zato nije čudno da se dio današnje “antifa” scene — naglašavamo, u navodnicima — osjeća prozvano. Jer oni nemaju veze s istinskim antifašizmom, onim koji se temelji na humanosti, pravdi i poštovanju žrtava. Oni se bave etiketiranjem, preodgajanjem i političkim obračunima.
Mi branitelji znamo razliku.
Mi smo odrasli na šutnji naših roditelja, na neobilježenim jamama, na pričama koje su se šaptale. A onda smo dočekali 1991., kad se povijest prestala pisati u uredima i počela pisati u rovovima.
Zato nas ne impresioniraju zabrane, etikete ni političke konstrukcije. Mi smo preživjeli puno gore od toga.
Mi znamo da se narod ne može preodgojiti dekretima, zabranama i medijskim kampanjama. Hrvatski identitet nije nešto što se može izbrisati uredskom odlukom. To je nešto što se nosi u srcu, i to se vidi svaki put kad se napuni dvorana, kad se zapjeva pjesma, kad se digne zastava.
Kad ostanu bez argumenata, slijedi stara taktika: galama, optužbe, etiketiranje. To je samo njihovo “lizanje rana”. A kad se malo oporave, opet će pokušati isto. Ali iskreno se nadamo da će ovaj put biti prekasno. Da su sutra izbori, mnogi bi ostali neugodno iznenađeni. Ipak, treba biti oprezan — mi Hrvati znamo imati kratko pamćenje, a na tome se uvijek najviše igralo.
Dragi prijatelji, 2025. godina bila je teška, ali nije nas slomila. Mi smo narod koji je preživio i gore. Mi smo branitelji koji su dokazali da se Hrvatska voli djelima, a ne riječima.
Zato vam Zajednica BRANITELJI ZAJEDNO, želi mirniju, stabilniju i sretniju 2026. godinu.
Želimo vam zdravlja, dostojanstva, zajedništva i snage.
Želimo da nas vodi istina, a ne strah.
I želimo da nam se dobre želje napokon ostvare — ako smo uplatili pravu kombinaciju na listiću povijesti. A taj listić, htjeli mi to ili ne, još uvijek držimo u svojim rukama.
Za Hrvatsku koju smo branili.
Za istinu koju dugujemo.
Za budućnost koju moramo izgraditi.
BRANITELJI ZAJEDNO
Željko Tomašić
